Priče su od davnina zastupljene u svim kulturama. Od kada postoji čovjek, postoje i priče. Stalno netko priča priče. Drugi nam pričaju priče i sami sebi pričamo priče.

Da li ti je poznata ona priča o tami? Priča o tami i kako se neka čudovišta skrivaju u mraku, da iz tame ta čudovišta uvijek vrebaju.

Odakle su zapravo došla ta čudovišta? Iz priča koje su nam drugi pričali kad smo bili djeca, a sve je na početku bilo iz dobre namjere, namjere da se dječji um zabavi. Ali djeca brzo odrastaju i postaju ljudi kojima se više ne pričaju priče prije spavanja, ljudi koji su svoju bujnu maštu sveli na strašne priče koje sebi pričaju svaki dan, od jutra do mraka.

Ljudi su postali pravi dramaturzi, tragičari ali ne i komičari, jer ipak, strašne priče nisu za smijanje, već plašenje. U suštini, nije nimalo čudno što se većina života svodi na nepotrebnu dramu. Pogledaj serije i filmove, pogledaj knjige koje smo morali čitati u školama. Ok, poštujem umjetnost, no puniti dječju glavu knjigama u kojima glavni junaci oduzimaju sebi život zbog nesretne ili neuzvraćane ljubavi, u kojima glavni junak ubija i vrši nasilje… zar to nije malo previše za mlado biće koje tek raste i razvija se? Kakvu poruku im time šaljemo?

Ne treba nas čuditi ni vršnjačko nasilje koje se svakodnevno događa u đačkim klupama, kao ni posljedice koje snose mlada srca, kada djeci daju takve knjige koje slikovito opisuju nasilje i kako je ljubav bolna.

Tko nas najviše plaši? Tko nas najviše laže? Drugi? Ne. Mi sami. No, drugi su nas itekako povrijedili svojim lažima i unijeli nemir u naša srca svojim strašnim pričama.
– Marijana May

Zašto u školama djeci ne daju knjige za osobni razvoj, a škole su te koje nas trebaju pripremiti za život? Tu nešto ne štima, itekako ne štima. No, dok naši edukacijski sistemi i dalje tako funkcioniraju, ne možemo njih kriviti i vraćati se u prošlost, ali ako imamo djecu, pažljivo trebamo birati priče kojima ćemo puniti njihove bistre glave. Ali još važnije od toga, prvo sami moramo očistiti svoj um od tragičnih, dramatičnih i crnih priča.

Pusti na svjetlo ono što si vidio u svojoj tmini.
– C. D. Friedrich

Koje čudovište živi u tvojim pričama? Koje čudovište gajiš u tami? Strah, mržnju, bijes, ljubomoru, zavist, osjećaj stida i srama, osjećaj krivnje, osjećaj manje vrijednosti? Koje od tih čudovišta?

Vidiš, to su umišljena čudovišta koja se nastane u umu i s vremenom, ako budu fino mažena i hranjena, nastavljaju rasti i preuzimati kontrolu nad životima. A bila su tako mala, malo sjeme koje je proklijalo i postalo ogromno čudovište.

To čudovište nije stvarno, ono je fiktivno, ono je iluzija, ono je laž. Sve što nije proizašlo iz ljubavi već iz straha i neznanja je laž. Ljubav je jedina istina, a istina oslobađa.

No, prvo moraš pustiti to čudovište koje živi u tvojoj priči, u tvojoj tmini da izađe na svjetlo. Ono ne voli svjetlo jer ga svjetlo umanjuje, jer ga svjetlo uništava. Što je svjetlo? Svjetlo je istina.

A što je istina? Istina je da si Ti jedinstveno biće vrijedno ljubavi i poštovanja. Istina je da si Ti vlastita dizajnerica svoje priče i da je u tvojoj ruci pero, samo u tvojoj ruci. Dakle, Ti si jedinstveno biće koje piše svoju unikatnu priču. Imajući to na umu, znajući ovu istinu, sva ta čudovišta straha, mržnje, ljubomore, zavisti, srama, krivnje, manje vrijednosti će nestati. Ali moraš to osjećati u sebi, moraš imati to znanje i biti svjesna te istine. Ta istina će otklonuti ne samo čudovišta, već samu tamu, jer istina je svjetlo, a tama u biti ne postoji.

Tama ne postoji. Tama je zapravo nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newtonovu prizmu da razbijemo bijelo svjetlo i proučimo različite valne dužine boja. Ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna zraka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. Kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koja je prisutna. Tama je izraz koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!
– Albert Einstein

Unesi više svjetla u svoj život i tako otjeraj tamu. Piši i pričaj priče u kojima si ti glavna junakinja koja živi sretnim i ispunjenim životom. Budi svjesna istine da si Ti jedinstveno biće, da si stvorena iz ljubavi i da Ti je život dan da ga živiš na svoj način, život ispunjen mirom i radosti. A kada se pojavi čudovište, samo mu se nasmiješi, obriši ga gumicom i svojim osmijehom razbij tamu, jer draga moja Ti jesi dizajnerica svojeg života, Ti jesi svjetlo, Ti jesi Ljubav.

Ne umanjuj svoje svjetlo jer nekome smeta svjetlost. Sjaji svojom puninom, i znaj da si divna, takva kakva jesi.
– Marijana May

Piši mi, kakvu ćeš priču pisati o svom životu?