Kada razmislimo malo bolje, zagrebemo dublje ispod površine i budemo potpuno iskreni prema sebi, uvidjet ćemo da je glavni uzrok svih naših problema, svih nezadovoljstava, svih frustracija naša nesjedinjenost, naša razdvojenost sa samim sobom, naša iskrivljena slika koju imamo o sebi, odnosno to što nismo ono tko uistinu jesmo.

To možemo nazvati “lažni ja”, ono što mislimo da jesmo a u biti nismo. To je skup ideja koje imamo u svom umu o onome kakvi bi trebali biti. Ponekad te ideje, najčešće usađene još u djetinjstvu, mogu biti toliko snažne da nadilaze našu sposobnost da vidimo tko smo mi zaista.

Zbog “lažnog ja“ mi patimo: upadamo u osrednjost, nismo toliko uključeni u svoj život, javlja se nezainteresiranost, nedostatak poletnosti, manje se nadamo i više brinemo, sumnja stalno jača a vjera i ljubav prema sebi iščezavaju. Naravno, nemamo vremena za igru i radost jer smo previše “stari” a život je dosadan i prazan.

Upravo to stvara veliko nezadovoljstvo, unutarnju prazninu i pomisao da je život besmislen.

Krivo. Pogrešno. Netočno.

To se sve događa samo iz jednog razloga jer nismo ono tko uistinu jesmo.

Sjećaš li se tko si bila prije nego ti je svijet rekao što bi trebala biti?

Tvoja jedna i jedina prilika za ispunjenim životom je ta da budeš tko uistinu jesi – što god da jesi.

Žalosno ali istinito, mnogi ljudi žive svoj život prema pravilima drugih, birajući svoj životni poziv, svoju poslovnu karijeru kako im je rečeno, nasljeđujući tuđe obaveze i ispunjavajući tuđa očekivanja. I tako, prigrlivši sve ono što su dobili izvana ili što im je bilo nametnuto, stvorili su krivu sliku o sebi, svoje “lažno ja” i odlučili igrati takvu ulogu. I dobro, možda bude uspješno, možda bude radosti i zadovoljstva, ali to ne traje dugo.

Ponekad kad su sami sa svojim mislima, ljudi osjete tu prazninu i ne želeći se suočiti s njom pribjegnu opet svom “lažnom ja”, tješeći se da je to istina i tako se na nekoliko trenutaka opet osjećaju zaštićeno i na sigurnom.

No, nije nimalo upitno da će se naše pravo zvanje, ono tko uistinu jesmo uvijek iznova vraćati i davati nam do znanja ukoliko nismo u skladu sa sobom  i svojom misijom.

Svaki čovjek ima poziv da bude netko, no mora jasno razumjeti da kako bi ispunio svoj poziv može biti samo jedna osoba – on sam.
– Thomas Merton

Podijelit ću s tobom jednu priču:

Bila sam na jednom seminaru prošle godine, gdje sam upoznala jednu ženu koja na prvi pogled nije bila nešto draga i simpatična, sve je gledala s visoka i pravila se važna. S obzirom da smo radili u grupama, ona je bila u mojoj i pričali smo. Bila je riječ o tome što bi radili u životu kada bi imali idealne uvjete. I tako, svako je rekao nešto svoje i kada je došao red na nju, ona je počela pričati kako bi voljela biti profesionalna plesačica. Kako je sve više pričala, njeno lice se zažarilo, oči su joj sjale, osmijeh nije silazio s lica i to je bila potpuno druga žena od one koja je maloprije sve gledala s visoka. Kada smo je pitali zašto se time na bavi kada to već jako voli, odjednom se njeno divno nasmijano lice namrgodilo, zatim rastužilo i rekla nam je slijedeće:”Od malena sam htjela biti plesačica. To je u meni. Ja to volim. Svaki atom mog tijela želi plesati i kretati se po prostoru. Ali ja to ne mogu i ne smijem raditi. Moj tata je odvjetnik, i ja, kao njegova jedinica, morala sam nastaviti tradiciju i zato sam odvjetnica. Nikada se nisam usudila suprotstaviti svome ocu jer bi to bilo nepoštovanje prema njemu i cijeloj obitelji, a i od malena su mi govorili da biti plesačica nije nikakav poziv, već zabava. Moja obitelj je ugledna obitelj i nikada ne bi dopustili da imaju zabavljačicu u svome domu, to je sramotno i nedopustivo. Ja sam odvjetnica i dobro radim svoj posao. Volim plesati, ali ne smijem. Sada moram raditi dobro i časno svoj odvjetnički posao jer se moja obitelj, a posebno otac ponosi sa mnom.” Nakon njene izjave, uvidila sam kako se iza tog obrambenog stava i umišljenosti krije nježna i kreativna duša koja samo želi plesati do beskraja i biti svoja, sretna i poletna. No, prihvaćajući ono nametnuto, ona nije svoja, nije slobodna, nije sretna ni ispunjena. I tako, provodi svoj jedini život igrajući po pravilima drugih. Nije ni čudno zašto je ovaj svijet ponekad tako tužno i tmurno mjesto.

Ova žena je bila Azijka, i moram natuknuti da su Azijci malo drukčiji od nas što se tiče časti i tradicije. Naime, kod njih čast igra jako veliku ulogu. Nikada ne smiju okaljati čast svoje obitelji jer je to njima smak svijeta. Poštuju svoju tradiciju i drže se svojih običaja, tako da mnogi ljudi nisu toliko slobodni u odabiru svog životnog poziva. Naravno, nije tako samo u Aziji već i u drugim dijelovima svijeta.

Ali kod nas, na brdovitom Balkanu nije toliko strašno, tragično i nečasno odabrati svoj poziv bez obzira na neslaganje članova obitelji. U tom smislu smo daleko slobodniji i nismo toliko osuđivani.

Upravo zbog te slobode možemo izabrati poziv koji želimo.

Budi odlučna i vjerna onome tko i što jesi.

Na kraju krajeva, sve se svodi na nas, i s vremenom više nikog neće biti briga što radimo u svom životu. I ovo je neugodna istina onima koji su živjeli nečiji tuđi san a ne svoj: nikoga nije briga osim nas što mi točno radimo u svom životu i sa svojim životom.

Kada malo bolje razmisliš i konačno otkriješ da uopće nije važno koga ćeš razočarati ako razočaraš samu sebe. Dakle, ukoliko razočaraš samu sebe, znači da si razočarala najvažniju osobu u svom životu, i tu onda nema sreće, zadovoljstva i uspjeha.

Jedino pitanje koje ima smisla je: Da li tvoj život radi za tebe? Da li radiš na dobrobit sebe?

Zašto svi mi moramo biti ono tko uistinu jesmo i raditi ono što uistinu volimo, dakle, slijediti svoju misiju?

Ako ispoljiš ono što je u tebi, spasit će te ono što ispoljiš. Ako ne ispoljiš ono što je u tebi, uništit će te ono što ostane neispoljeno.
– Isus

Ova izjava, ova mudrost je nešto što me je protreslo i razbudilo.

Ponavljam: “Ako ispoljiš ono što je u tebi, spasit će te ono što ispoljiš. Ako ne ispoljiš ono što je u tebi, uništit će te ono što ostane neispoljeno”.

Što u biti to znači?

Napisat ću onako kako sam ja to doživjela.

Svi mi smo jedinstveni, rođeni sa svrhom i imamo misiju u svom životu. Sve što trebamo raditi je da budemo ono tko uistinu jesmo i da svoje talente darujemo svijetu.

Ukoliko to ne činimo, ukoliko ne ispoljimo ono što je u nama, dakle, ukoliko nismo ono tko uistinu jesmo i ne dijelimo svoje talente, to će nas uništiti.

A što u biti znači to “uništiti”?

Prvo i osnovno, naša energija će se uništiti. Sjaj u očima. Osmijeh na licu. Vjera i nada. I u konačnici sam život.

Dogodit će se izdaja, izdaja samog sebe. Izdat ćemo sebe i zaboraviti tko smo uistinu. Tako radeći nećemo imati volje, energije ni motivacije. Zakukuljeni na istom mjestu, u strahu i nezadovoljstvu. Duša pati, tijelo biva bolesno. Nema radosti ni ispunjenja.

Možemo biti motivirani zbog žudnje za materijalnim stvarima, posjedovanja nagrada ili raznih priznanja, ili forsiranjem nečega što mislimo da trebamo biti.

No, nijedna od tih motivacija nikada neće donijeti pravo ispunjenje i radost. Tako da sve ove motivacije ne vode do ispunjenja već do nezadovoljstva, koje se izražava i u najmanjim sitnicama, da bi se nakon nekog vremena toliko skupilo i dovelo do određene krize – krize identiteta.

Bez pravog ispunjenja, jedino što raste je samo praznina iznutra. I konačno, potrebna je velika hrabrost suočiti se sa svime, sa tom prazninom i početi živjeti svoju pravu istinu, ono što uistinu jesmo.

Zato, kako se ne bi sami uništavali potrebno je da budemo istinski svoji i radimo ono što volimo. Kada radimo s ljubavlju nema naprezanja, nema kočnica, nema razdvojenosti, nema nezadovoljstva, nema patnje ni bola, već samo čista ljubav koju odašiljemo cijelom svijetu.

Kada smo sjedinjeni sa sobom, tada smo u harmoniji, u balansu i tada je raj na zemlji.

Iako možda još ne znaš tko si, budi sigurna da u dubini sebe to itekako dobro znaš i osjećaš.

Kako prepoznati koji je tvoj poziv, tvoja svrha?

Kao što sam rekla, ljubav je odgovor. Naš poziv, naša svrha je ono što volimo raditi. Kada radiš nešto što voliš, kada si potpuno u tome, sati prolaze kao sekunde, osjećaš radost i nekako uvijek smogneš još više snage i energije. Sve je nekako jednostavno, prirodno, sve teče bez naprezanja poput vode.

Radost, opuštenost, unutarnji mir i harmonija te prožimaju kada si ono tko uistinu jesi i radiš ono što uistinu voliš. Ukratko, sve je tako jednostavno i prirodno.

Tko sam ja? Koji je moj glas? Što imam za reći? Što mogu dati ovome svijetu?

Zakorači u svoj unutarnji svijet, odgovoraj iskreno na ova pitanja, razmišljaj o njima (ne previše i ne logički), i prepustiti svome unutarnjem glasu, svojoj duši da te vodi.

Budi sigurna da samo ti posjeduješ talent koji nema nitko drugi, i da je taj talent tvoj dar koji trebaš darivati drugima, ma što god to bilo. Postojiš s razlogom i stvorena si upravo takva kakva jesi, opet s razlogom. Stoga, hrabro ispolji sebe i daruj ovome svijetu neprocjenjiv dar, svoj talent. Tako ćeš spasiti sebe i uljepšati živote drugih. Hvala Ti.

Smisao života nije da živimo vječno, već da napravimo nešto što će živjeti vječno.

Piši mi, jesi li već otkrila svoju svrhu i daruješ li svoj talent ovome svijetu?

>>> Ovo je smisao života, bez puno filozofije