Mnogi ljudi provedu svoje živote ne postavljajući sebi značajna pitanja. Odgovor na ovo pitanje može dovesti do velike promjene, jer je ovo pitanje koje nijednu osobu neće ostaviti ravnodušnom.
Pitanje glasi:
Što bi dijete koje si bila mislilo o osobi koja si postala?
Zastani. Razmisli malo o ovom pitanju.
Kako si reagirala na ovo pitanje? Da li su se javili osmijeh i radost ili neugodna tišina i suza u oku?
Ako je ovo prvo, jako mi je drago zbog tebe 🙂 No, ako je ovo drugo, onda pripadaš većini ljudi.
Što se to dogodilo?
Gdje su nestali oni dječji sni, ona poletnost i zaigranost? Zašto je prestalo fantaziranje, maštanje i vjerovanje da je sve moguće?
Tragično je što prebrzo odrastemo i zaboravimo na svoje snove. Tragično je što nas društvo uči da budemo preozbiljni, a ni slučajno djetinjasti. Tragično je što fantaziranje i maštanje odrasli ljudi smatraju neozbiljnim i primitivnim.
A što su nam najveći umovi dokazali? Dokazali su da treba imati srce djeteta, da treba imati um djeteta, da trebamo biti veliko dijete, što ne podrazumijeva da smo neozbiljni i neodgovorni, već da smo odrasle, odgovorne ali i vedre, nasmijane, zaigrane i poletne duše koje još uvijek vjeruju da je sve moguće, čija maštanja prelaze sve granice koje su umjetno postavljene u ljudskim “realnim” umovima.
Kako bi se čovjek radovao, kako bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba za jedan trenutak opet postati dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivaju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost ustvari bezrazložna. U tom i jest njena čudesna ljepota.
– Vladan Desnica
Tko je najveći kreativac? Dijete. Tko pjeva, pleše i slika bez imalo stida i brige tko ga gleda? Dijete.
A tko upućuje kritiku i govori da se nešto ne smije, da ne treba to tako, već onako? Odrasla osoba.
Tko sputava dječji rast, tko uništava dječju znatiželju, tko zabranjuje fantaziranje i maštanje? Odrasli.
Vidiš gdje je problem?
Problem je u sprečavanju najdivnije duše da bude ono što jeste. Problem je u društvu koje nas želi mijenjati sebi na volju. Problem je što osoba koja smo postali uglavnom nije ona o kojoj smo kao djeca maštali.
Osoba koja ostvari svoj dječji san je pravi superheroj, prava superheroina, i takva osoba je prava rijetkost.
Najveći uspjeh danas je ostati vjeran sebi, u ovom svijetu koji te stalno pokušava pretvoriti u nešto što nisi.
– Ralph Waldo Emerson
Prisjeti se svojih dječjih snova i maštanja. Što si htjela biti, tko si htjela postati? Koliko se tvoj dječji san razlikuje od tvoje trenutne stvarnosti?
Što bi dijete koje si bila mislilo o osobi koja si postala?
Ako sada nisi ono što si željela biti kao mala, a i dalje to želiš, onda se postavi kao dijete – maštaj, vjeruj u svoj san i da ga je moguće ostvariti.
Svako dijete može odrasle ljude naučiti 3 stvari:
1. Biti zadovoljno bez razloga
2. Uvijek naći zanimaciju
3. Znati upotrijebiti sva sredstva da dobije ono što želi
– Paulo Coelho
Budi zahvalna i zadovoljna, uvijek pronađi nešto što će te zaokupiti, i kad nešto namjeravaš postići, koristi sva sredstva da to dobiješ. I maštaj, vjeruj u sebe i svoje snove, jer dokle god dišeš tvoji snovi se mogu ostvariti.
Budi odgovorno dijete. Budi radosno, vedro, znatiželjno, zaigrano, mudro, uporno, iskreno, prirodno, lijepo odraslo dijete, koje je odgovorno za ono što misli, govori i čini.
– Marijana May
Piši mi, o čemu si maštala kad si bila mala?
192 komentara
Svaki tvoj tekst dira i zadire u dušu. Hvala, na svemu ti hvala ❤️
Hvala draga Lidija 🙂 <3
A sta da rade oni koji se ne sjecaju djetinjstva i vise od toga?
Imaš li sada neki san koji želiš ostvariti? Možeš li sada maštati? Možeš, uvijek možeš ako hoćeš 🙂
Da draga, svako tvoje pitanje, mudrost, misao…prave su pravcate, ponekad iznenadjenje! Nisam postala to sto sam tada zelela, no sada sigurno znam sto zelim postati. Necu odustati. Hvala draga moja.
Meni je 63 godine sada je da mije tesko kad pomislim na sve ono od detinjsva do sad sto sam psetrpela a dobro sam i zdrava da mi je zdravlje ovratiti i one godine dati drugacije bi danas razmisljala ,a tebi hvala jer svaka reč na ranu bi stavila.
Kada bih ti sve ispricala celu istoriju i kamen bi prnplakao zato sam i srce operisala sad nosim pejsmeker.od srca ti zelim sve najbolje a najvise zdravlja najveci pozdrav.
Joj svaka ti riječ stoji i istina je sve. Stvarno smo zaboravili dijete u sebi i maštanja. Da sanjala sam maštala o neostvarenim željama. Ali stvarno su sada neostvarivi moja glavna želja je bila knjige avanture putovanja otkrivanje novih ali druga tajna zelja mi je bila postati vojni pilot voljela sam avione i sve vezano za vojsku i tako. A eto niti jedno mi se nije pruzila prilika da postignem. Danas prestala sam maštati sanjati čemu težiti nemogučem !?
trenutno imam 16 godina, i ne možete zamisilti koliko menjate moj život već u ovom dobu, hvala Vam od srca <3
Draga Ana, jako mi je drago da tako mlada djevojka kvalitetno koristi svoje vrijeme. Svaka čast, nastavi tim koracima, koracima osobnog razvoja. Sretna sam što si ovdje <3 Hvala Ti 🙂
Draga Marylin, uvijek postoji novi san koji se može ostvariti 🙂
Uglavnom su moji snovi bili vezani za to da pronadjem ljubav svog zivota i da osnujem porodicu sto sam i odtvatila jedino ponekad moje sumnje i preterana briga narusavaju sve lepe stvari koje tek mogu da nam se dogode.
U tome je bas i problem! Ostala sam sa 4 godine bez roditelja. Tada sam postala tuzna i ljuta. Zelela sam da se vrate. Osecala sam se i krivom zbog njihove smrti( saobracajna nesreca. Oboje mrtvi na licu mesta), a osecala sam se i iznevereno, napusteno. Imala sam potrebu za razgovorom s nekim o svojim osecanjima, ali nikog nisam imala da me cuje. Zato sam drzala veliku distancu s ljudima. Sada meditiram , radim, ucim, citam. Zivim u svom svetu sama i usamljena. Nikad nisam uspela da istinski nadjem sebe. Sa cetiri godine sam postala sasvim izgubljena. Da li ima leka za mene? Kako sebe naci ponovo? Znate li mozda odgovor?
Zahvalna,
Draga Vera, to što ti se dogodilo u životu je velika tragedija. Ali, čemu osjećaj krivnje? Kako malo dijete može biti krivo za bilo što? I taj osjećaj napuštenosti. Sigurna sam da te roditelji nisu mislili ostaviti. Bila je to nesreća. Duboki osjećaj usamljenosti kojeg imamo ne dolazi izvana, on izvire iznutra. Među 1000 ljudi možemo se osjećati usamljeno. Zato što odbacujemo sebe. Kad čovjek zavoli i prihvati sebe, više nikad nije usamljen. Prošlost ne postoji. Ona je bila i gotova je. Ali sad, u ovom trenutku, u nama je golem izvor ljubavi, koju ponajprije trebamo pružiti sebi. Tek kad prihvatimo, shvatimo i zavolimo sebe, možemo pružiti ljubav i drugima. Što je bilo, bilo je, ne može se vrijeme vratiti. Òžiljci govore gdje smo sve bili, ali baš ništa ne govore o tome kamo idemo. Ti zaslužuješ biti sretna, kao i svatko drugi. Prigrli to svoje pravo.Zavoli sebe, kao što bi te mama i tata voljeli, da su živi.
Beskrajno hvala Marijana!
Obožavamo te!
Prelep tekst. Zaista si me podstakla da zastanem i razmislim. Hvala draga Marijana.
Draga Marijana,
hvala na lijepim i inspirativnim tekstovima u kojima uvijek pronađem sebe.
Kad sam bila mala maštala sam da ću jednoga dana postati uspješna i lijepa mlada žena koja će imati troje djece i krasnog muža. Obitelj mi je bila najljepši dio mojih snova.
Danas sam tu gdje jesam. Postigla sam malo toga o čemu sam maštala. Nisam ni uspješna, niti lijepa nemam obitelj niti muža niti djecu. Ali nisam nesretna. Sretna sam i zahvalna za neke druge vrijednosti koje sam dobila i koje sam pružala ljudima oko sebe. Jer znam i duboko vjerujem da postoje razlozi zašto naši putevi idu suprotno onome što smo željeli i da postojimo za neke druge ciljeve.
I danas kada se okrenem oko sebe znam da život nije bio neuspješan i da nisam tu uzalud i da je dio mog djetinjeg srca i duše ostao netaknut i još uvijek nevin u ljubavi prema bližnjemu.
Neka blagoslov bude sa Vama i ovim divnim ženama koje to sada čitaju.
Pozz Marijana i pozzz svaka ko je tu! Svaki ima zelju i zelje se mjenja! Kad sam bila mala imala sam zelju da bude uciteljica, kad sam odrastila zeljela sam da budem svetica, kad sam dosla k svjesti u sebi bih rekla tako hjela sam da budem dobri covjek, sada nezelim nista da budem, zelim da zivim svaki trenutak kako treba i to ne ide, ali sam zahvalan kako je samo treba prihavtiti nije u moje ruke sve u moje ruke je da prihavatim i volim svakoga koga sretam to je moja zelja sada! malo sam izasla od konteksta pitanje!
Budite blogoslovljeni jendin za druge! Hvala!
Draga Maria, biti sada i ovdje, dijeliti ljubav i mir. Budi blagoslovljena. Hvala Ti 🙂
Slažem se sa vama i sama sam takva osim sto umjesto da budem uciteljica mastala sam kao curica o sretnoj zadovoljnoj porodici sve to imam sad ali ne osjećam se kao da sam uspjela u životu jer imam osjećaj da niko nije zadovoljan sa mnom i onim sto sam postigla ali u dubini duše se ipak osjećam nekako jadno i sretno istovremeno
Kad sam bila mala mastala sam da cu pomagati ljudima,biti humanitarac.
Predivno
Hvala Vam Marijana
što mi uvek ulepšate dan
Пуно хвала на савету. Управо Долазим са излета којим сам посетила петовековну светињу. У порти је било пуно света, морам признати да жене више од мушкараца негују веру, а чини ми се да их Исповедник више питају интимне ствари него мушкарце. Поред мене су била два старца који су простачки описивали неку самицу. Помислила сам где су свештеници који одржавају ред. Још нешто, данашње жене су се показале и доказале да треба да цене све што дају другоме па био то и онај ко хоће да их жени а ко кога треба са висине да оцењује? Сматрам да онај коме неко треба па био то и неспособан мушкарац треба да докаже да је вредан пажње и чињења. Поздрав
Draga Marijana
Divan tekst kao I pitanje.Ja sam kao djete mastala da budem profesorica likovnog.Jako sam voljela da crtam I kad god bih to radila bila bih u svom svjetu I nista vise nije postojalo I trajalo bi satima.Na zalost nisam to postala jer sam se rano udala,al sam naslijedila mamu I postala frizer I uzivam u tome.I ako sam u godinama volim to djete u sebi I nedam mu da odraste.Zadovoljna sam svojim zivotom bez obzira na sve teske trenutke,prihvatam odgovornost I predivo se osjecam od kad sam pocela rad na sebi od kad meditiram I od kad sam sebi na prvo mjesto.
Veliki poz.divna draga duso
Hvala ti Marijana na svakom tvom imejlu. Svaki put me posjeti koliko moram biti zahvalna na svemu sto mi se dogada I sto imam u zivotu. Moja zivotna misija je pomaganje drugima kao I tvoja uostalom, zato I jesam zavrsila za socijalnog radnika, sto sam valjda I sanjala u djetinstvu. Ali sam rad na sebi me naucio puno toga sto ucim I svaki dan, zadovoljna sam, sretna I ispunjena osoba. Pomoci drugima da uce na laksi nacin me cini posebno sretnom osobom.
Hvala Marijana draga…..
Izmamilo mi osmijeh jer sam se pronasla u prvom odvovoru…
I u teskom sam periodu trenutno…al ovo me diglo….
HVALA PUNO PUNO
Maštu iz djetinjstva život okrene u drugom smjeru! Maštala sam o obitelji,poslu,sretnom životu. Nešto od toga imam ali uz puno muke i patnje u životu! Jer ono što želimo ne ovisi samo o nama!
Mastala o svemu i svačemu. … ali nažalost nista se od toga nije ostvarilo….ali mogu reći da nisam izgubila ono dete u sebi čuvam ga još uvek…hvala puno
Draga Suzana, sigurno su se neka tvoja maštanja ispunila, možda ne svi detalji, ali nešto sigurno je. Čuvaj i njeguj dijete u sebi 🙂 Hvala Ti 🙂
draga Marijana kao dijete nisam puno ni maštala zaokupljena nekim drugim stvarima odrastajući sa majkom i sestrom jer je otac umro mlad možda u neko kasnije doba sam i maštala al život odveo ns drugu stranu tekst je jako poučan da se vratimo u djetinjstvo o kojem rijetko razmišljam puno ti hvala i veliki pozdrav
Draga Munevera, ponekad život pred nas stavlja velike zadatke. Ponekad odrastemo puno prije nego što bismo željeli. Hvala Ti 🙂 Veliki pozdrav <3
Mastala sam da budem bas ovo sto sam sad…
Iznenadila sam se kako sam sve svoje djecije snove jos davno ostvarila. Nevjerovatno
Jedno obicno pitanje me osvijestilo,podsjetilo koliko sam sretna a cesto to zaboravim.
Zaboravim zahvaliti se na onome sto imam,a tajna srece je bas u tome. Cesto nismo svjesni koliko smo truda ulozili za opstanak,za snove,za voljenje i prevazilazenje teskoca,i opstali,ojacali,prezivjeli i dobro i lose.
Hvala ti,Marijana,sto si me podsjetila da sam i vise od onoga sto sam kao dijete mastala.
Divno Dina, divno 🙂 Drago mi je što si više od onoga što si kao dijete zamišljala. Uvijek budi zahvalna na svemu što jesi i imaš. Hvala Ti 🙂
razmisljala sam da cu biti uciteljica koje mi se nije ostvarilo a najvece sto sam zeljela i mastala da imam sluzavku koja se naravno ni ona nije ostvarila …ali zadovoljna sam sa onim sto imam ,,,imam dobrog muza kojemu sa ljubavlju kuham
I sama maštam da imam poslugu u kući, to je jedna od mojih želja. Vjerujem i nadam se da će se to ostvariti, nikad se ne zna 🙂 Opet, ništa nema ljepše nego kad ti netko s ljubavlju kuha 🙂
Tekst me je naterao da stvarno razmislim.Kad se setim kako je to bilo lepo vreme….lepo i bezbrizno.Sta se desilo pa je to sve nestalo?
Kad sam bila mala, vrijeme je sporo prolazilo. Ljetni praznici su trajali cijelu vječnost. Sada, ne okrenem se a ono prošlo mjesec dana. Očito je da što smo stariji, to nam vrijeme brže prolazi. No, redovito se koristim trikom kojim usporim vrijeme – meditacijom i svjesnim bivanjem u sadašnjem trenutku 🙂
Dete koje sam bila bi reklo: “Postala si ista mama.” To sam upravo osvestila zahvaljujući ovom tekstu.
Dobar uvid Jelena. Važno je da si osvjestimo neke stvari kako bi nam mnogo toga postalo jasnije. Mislim da je većina nas žena odraz naših majki. Osobno, zahvalna sam i ponosna time 🙂
Draga Marijana …..kao dijete sam maštala da ću biti stujardesa da ću putovati svijetom ,upoznavati druge tradicije,kulture…….da ću biti sretna,uživati u svom daljnjem životu…..međutim sudbina se okrenula protiv mojih želja i maštanja…zapela sam tu gdje jesam,sve se svodi svaki dan jedno te isto i to me ubija, jer sam još uvijek dijete u duši,želim se veseliti,smijati,ludirati……ne pripadam ovom mjestu gdje jesam…možda tako razmišljam jer sam ipak putovala,uživala,okusila drugačiji život od ovoga….mrzim nepravdu,laži,licemjerstvo,……a s tim sam svakodnevno okružena….da ne ispadnem nezahvalna ipak….imam obitelj,posao…volim ih i živim za njih,ali nisam sretna uistinu nisam sretna,tonem,tonem…tonem…
Draga Mirna, dobro znam kakav je osjećaj biti u mjestu gdje ne rasteš i ne pripadaš, gdje je svaki dan isti i gdje su lica ljudi uvijek namrgođena. Nekad se moramo strpiti i čekati bolje dane, a nekad se moramo otisnuti i učiniti sebi bolje dane. Barem danas smo mobilniji nego ikada, barem danas su mnoge zemljopisne granice otvorene i seljenje iz jedne države u drugu je sasvim normalna stvar. Sve ovisi o ljudima, njihovoj želji i spremnosti za stvaranjem novog, boljeg života.
Da, i ja tonem, osuđivala bih kao dijete osobu koja sam postala.
Ogorčena žena, nesretna pokraj svega što imam. Tko sam ja?
To je ono prvo pitanje koje ni s 44 godine ne znam.
Ne znam tko sam, ne znam što želim, kao onda mogu postaviti svoje ciljeve?
S nestrpljenjem očekujem svaki novi članak, a s užitkom se vraćam “starim” textovima.
Hvala!
Hvala draga Vita 🙂
Predivno rečeno :)! Ne dozvoljavam djetetu u meni da nestane jer.. Bez njega ja nisam ja. I danas, s 29 godina uživam stajati na kiši raširenih ruku, pjevati u svakoj prilici te se nasmiješiti običnom prolazniku. Život je lijep 🙂
Bravo Đurđice, to je taj vedri duh 🙂 Ostaj dijete 🙂
Hvala za svaki tekst,savet,putokaz..samo nastavi tako,da nas motivišes i pomažeš..
Hvala draga Sanja, hoću 🙂
Procitala sam tekst i najiskrenije se zapitala sta je to sti sam zeljela kao dijete i sta bi ono sada reklo vezano za to sto sam postala.
Razmisljala sam,i ne mogu se sjetiti o cemu sam posebno sanjala i mastala kada sam bila mala.
Mislim da je to samo da budem zdrava i zadovoljna onim sto postignem u privatnom i poslovnom zivotu,sta god to bilo.
Nisam postala doktorica,ali sam zavrsili fakultet,nisam jos postala majka ali vjerujem da hocu.☺
Trudim se da sacuvam bar dio one djecije nevinosti,razdraganosti i bezbriznosti u sebi.
Ali mnogo toga je ipak nestalo,da li zbog zivotnih prilika i nedaca,ili prosto zato sto sam odrasla.
Sa svojih 34 gidine,mislim da jos uvijek mlada i da nije kasno da probudim dijete u sebi.
Draga Bojana, odmah Ti moram reći da si mlada 🙂 Uvijek možeš probuditi dijete u sebi, još uvijek se stigneš radovati i učiniti ono što želiš 🙂
Hvala draga Marijana! U sto se mi ljudi pretvorimo kad postanemi veliki.Jos je tuznije kad ni kao dijete nisi to magao biti, samo dijete.Eto zivot je kakav jest, nekome majka, nekom maceha.
lp.
Hvala draga Dijana 🙂
Odlican tekst. Probudimo dete u sebi
Tako je Jelena, hvala Ti 🙂
Draga Marijana,Hvala sto postojis za mene i za sve druge,hvala sto nam pruzas sve ovo,predivna si osoba ,sretna sam sto te imam za prijatelja ,zahvalna sam za to sta reci nego hvala,hvala hvala
Draga Sadeta, hvala Tebi što si ovdje i što cijeniš moj rad, te što zajedno dizajniramo svoje živote najbolje što možemo 🙂
Hvala , mozda nisam postala ono što sam htjela ali sam zadovoljna sa onim što sam .
Važno je da si zadovoljna i zahvalna. Hvala Badema 🙂
Pročitala sam tekst, i dobro razmislila o čemu sam zapravo maštala kao dijete..Hmm, nisam baš imala neke želje. Sjećam se da sam u knjigu uspomena na kraju četvrtog razreda osnovne škole, napisala da želim biti slikarica, otkud mi ta pomisao, ne znam..
Danas sam krenula malo drugačijim putem,povezujem se sa kamerom, filmom , televizijom,glumom(možda i budem slikarica 😉 ), pružam ljubav prema tome i polako težim ka nekom svom putu.
Hvala na ovom lijepom tekstu!
Lijep pozdrav :-))
Draga Andrea, na dobrom si putu, sve je vezano za umjetnost, stvar je u nijansama. Kako obično biva, jedno vodi ka drugome, i tko zna, jednog dana tvoj prizor bude slikarsko platno 🙂 Hvala Ti 🙂 Veliki pozdrav 🙂
Odlican tekst. Hvala..
Ono skromno, stidljivo dijete koje sam bila sigurno je ponosno na ovu hrabru, ljubaznu, sigurnu u sebe, zenu koja zna kuda ide i vjeruje da ce tamo i stici. Naravno, uvijek moze bolje. S obzirom da sam po mom planu na trecini zivotnog vijeka sigurna sam da cu tek biti jako ponosna na sebe.
Draga Biljana, budi uvjerena da hoćeš 🙂 Jako lijepo, hvala Ti 🙂
Moja reakcija je bila nekontrolisani plač,jer sve što sam bila više nisam. Sve o čemu sam sanjala je ostalo na tome. Jedan pogrešan put ili bolje reći izbor,uĉinio je da dugo živim u mraku…Hvala!!!!!
Draga Sanja, ima jedan lijep citat koji glasi:”Možda prvo trebamo upoznati tamu, prije nego krenemo cijeniti svjetlost.” Jedan pogrešan put ne znači završetak putovanja. Uvijek se može krenuti pravim putem.
Kao i svaki predhodni put i sada si dotakla pravu temu u pravo vreme.Puno razmišljam o tome ko sam postala i zaključila sam da sam na slepom koloseku uzevši u obzir ono o čemu sam maštala kao dete.Puno ti hvala na tvom zalaganju da pomogneš da se vratim na pravi kolosek.Svako dobro
Draga Milena, znaš što ti je činiti. Vjeruj u sebe. Želim Ti puno uspjeha i mira 🙂
Mene je pitanje nateralo da zaplacem…I to na sav glas….Ništa nije ostalo od one nestasne devojcice…
Draga Viki, naše pravo Ja je nepromjenjivo, samo trebamo ukloniti sve ono lažno, ono što nismo kako bi pravo Ja opet ugledalo svjetlost dana.
Draga Marijana,dijete koje sam bila,žalilo bi osobu koja sam postala…. osoba bez samopouzdanja,depresivna,prestrasena,bez ijedne nade da moze ostvariti snove… snove i zelje koje sam imala…zivot je ucinio svoje…al biti ce bolje…
Lp
Draga Dalija, uvijek može biti bolje. Imaj više suosjećanja i ljubavi prema sebi, i mnoge stvari će krenuti na bolje. Želim Ti mir i svako dobro 🙂
Uh…pa ja sam postala sve sto sam htela…tek sad to vidim…hvala ti sto si mi dotakla dušu ovim tekstom. ..jedino sto ta devojcica u meni jos uvek trazi odobravanje drugih i muci se sa samopuzdanjem…ali od sad vise nema razloga ..sve je tu..Boze zahvalna sam ti
Divno Nataša, jako mi je drago to čuti 🙂 Nema razloga za tuđim odobravanjem, niti manjkom samopouzdanja. Samo naprijed Nataša 🙂
Hvala na divnom tekstu,
krenule su mi suze kada sam pocela da citam tekst,
a najvise mi se svidja deo recenice-mastaj, veruj u svoj san i
da ga je moguce ostvariti- vrlo korisno. Hvala Marijana. 🙂
Hvala puno Jelena 🙂
Ja sam mastala da postanem uciteljica,a postala sam profesorka… bez posla. Mastala sam da se udam,umjesto toga samo zivim sa momkom. I tako dalje,ali gledam na to kao da sam na polovini puta da ostvarim ta mastanja. Ona djevojcica bi me sigurno gledala ponosno.
Sve u svoje vrijeme Aleksandra. Vjerujem da je djevojčica ponosna na odraslu sebe 🙂
Meni bi moja devojcica rekla “Eeeej pa nije to sve tako, ti si bas super i ti bas puno mozes” – ona je tako samopouzdana i vesela, i hrabra i volim kad se sa njom susretnem u meditaciji ili kad osetim njenu razigranost dok bojim, crtam, dok skupljam kestenje a ljudi mi ponekad kazu-kao malo dete si.. ali meni je to divno.. Kada odrastes a znas se radovati i igrati kao dete..
Da Tamara, to je divno 🙂 Hvala na veselom komentaru 🙂
Draga Marijana
jos kao jako mala imala sam veliki teret brige o baki koja je bila skoro nepokretna..ja sa tri godine morala sam joj pomagati …bila sam dete starijih roditelja pa se ta briga sa godinama povecavala i nikada nisam bila dete kao ostala deca prepusteno igri i masti vec uvek pod teretom briga i pritisaka sta ce se desiti ..i sta ce biti sutra…to se nastavilo sa godinama tako je i sada….volela bih da znam sta znaci biti dete bez briga koje samo masta…jesam mastala o bezbriznom zivotu i da cu kad odrastem imati neki drugi zivot…ali to se nije ostvarilo..
pozdrav
Draga Jelena, snažni ljudi dobijaju teške zadatke. Isto se kaže da svako ima svoj križ, i da je svakome njegov križ najteži. Pa opet, kakav god križ nosili, naš je i trebamo ga nositi podignute glave. Hvala Ti 🙂
Mnogo lep tekst! Maštala sam da budem pevačica jer sam od detinjstva pokazivala talenat za pevanje. Nisam postala pevačica ali ponekad kad ima prilike zapevam i drugima koju pesmu. 🙂 Evo baš sad u petak su bile karaoke i okupili se ljudi oko mene, osetila sam radost što mi se dala prilika da uveselim ljude! 🙂
Veliki pozdrav Marijana, da nam pišeš još ovako divnih tekstova! 🙂
Draga Ana, pjevaj za svoju dušu i uljepšavaj svojim glasom trenutke drugima 🙂 Veliki pozdrav Tebi, hvala Ti 🙂
Draga mastala sam da se udam i imam dvoje dece i divnog muza. Od toga imam dvoje divne dece. A muz lici na mog oca nazalost. I uopste nije idilicno.
Draga Ivana, postoji teorija zašto se žene udaju za muškarce koji ih podsjećaju na očeve, kao i teorija zašto se muškarci žene za žene koje ih podsjećaju na njihove majke. U svakom slučaju, djeca su najveći blagoslov.
Draga Marijana,kao svaki tvoj tekst i ovaj je predivan. Posle svakog objavljenog,duboko se zamislim nad sobom,i zapitam. Veruj mi. To znaci,da me svaki put podstaknes na razmisljanje.
Kao mala sam mastala da postanem novinarka.
Zelja se nije ispunila,iskreno i kasno mi je za to
Ali nadam se drugim lepim stvarima
Veliki pozdrav i ogroman poljubac od mene :*
Draga Dragana, to je dokaz da učiš i rasteš, zbog čega sam ponosna na tebe. Danas možeš biti poput novinarke, u smislu da budeš blogerica, ako to želiš. Danas je sve daleko jednostavnije što nam je omogućila tehnologija i dobra povezanost sa cijelim svijetom. Vjeruj u čuda, da je sve moguće i očekuj najbolje 🙂 Hvala Ti i šaljem Ti veliki zagrljaj 🙂
Marijana, divan je tekst. Iskreno naveo me da se zapitam i ne samo to već mi je dao povod da pomalo razmislim o svemu! Hvala ti ovom inspirativnom tekstu! 🙂
draga Marijana , kao dete sam mastala da budem vaspitacica i na srecu ta mi se zelja ispunila i celi zivot sam sa decom i zato sam ostala pravo dete u srcu , neki bi rekli – neozbiljna ali ja sam ponosna na to i sada kad dobijam prvu penziju sa neznoscu , ponosom i radoscu se secam svega … hvala vam do neba za ove predivne tekstove , podsetnike i za onu ljudsku toplinu koju emitujete i da ste nam uvek zivi , zdravi i inspirativni ,veliko hvala !!!
Draga Ljubice, predivan si posao imala, posao koji je više od samog posla, to je pravi poziv. Uživaj u divnim uspomenama i nastavi njegovati svoje djetinje srce <3 Hvala na komentaru koji mi je izmamio osmijeh i radost 🙂 Također, uzvraćam s istim željama <3
Odlično, jer čim se zamislimo nad pitanjem, znamo da će biti odgovora koji će dovesti do nekog pomaka i promjene. Hvala Stanislavka 🙂
Kakvo odlicno pitanje, draga Marijana ❤️ Ne sjecam se svojih zelja, osim da budem neka pjevacica (sluha nemam, hahah), glumica (to sam amaterski ostvarila), zeljela sam se baviti nekim poslom vezanim za tv i medije ili umjetnosti, prosla sam kroz tu vrstu zanimacije,ali sada mi je drago da nisam u tome. Umjetnost je uvijek tu prisutna, ali moj posao me drzi cvrsto na zemlji. Moja reakcija je bila osmijeh jer znam da nisam zla, namrgodjena, osvetoljubiva i losa osoba. I dalje volim zivotinje koje sam uvijek voljela, volim cvjetice, volim da pisem, citam..kao i tada . Mislim da bih se sama sebi dopala da se sretnem sa svojom malom Ja.
Draga Nolla, sigurna sam da bi se dopala svojoj mlađoj verziji 🙂 Umjetnička duša se uvijek može baviti umjetnošću. Budi svoja, radi ono što voliš i što te čini sretnom 🙂 Hvala Ti 🙂
Draga Marijana,hvala na svakom tvom tekstu,a ovaj me je podsetio na neki drugi ugao gledanja na život. Ne dam detetu u sebi da odraste i mislim da sam ista osoba kao i kad sam bila dete samo,naravno,starija i iskusnija….Mislim da bi to dete obozavalo ovo starije,mene danas…A što se tiče snova i maštanja,još uvek se nadam i verujem da ću ih ostvariti:)) Lp
To volim čuti, hvala Jelena 🙂 Veliki pozdrav Tebi 🙂
U djetinjstvu sam često maštala da sam ovo što sam sad….Kasnije se to promijenilo i imala sam sasvim druga maštanja…Razlog tome je jedna gospođa koju sam upoznala tek netom po završetku osnovne škole,koja me je jako dobro savjetovala da radim na sebi i da se ne zadovoljavam “samo”srednjom školom…I eto sad kad razmislim ta moja djetinja maštanja su se poklopila sa onim što sam postala danas.Izgleda da sam i ja negdje u sebi znala da moramo raditi na sebi kontinuirano i ne zadovoljavati se sa malo…
Jako lijepo Jasmina 🙂 Rad na sebi ti je donio upravo to o čemu si kao dijete maštala.
Dijete koje sam bila bilo bi tužno i razočarano u osobu koja sam postala. Ono dijete sigurno nije nikada ni pomišljalo da će postati onakva osoba kakva sam ja danas (tužna, pomalo izgubljena, nesigurna). I to je ono što me rastužuje…
A, bila sam vedro (što danas zvuči kao nevjerica) i zadovoljno dijete, koje je vjerovalo u sebe. Često sam pomagala drugoj, mlađoj djeci (npr. u učenju i sl.). O ćemu sam maštala? Polako se prisjećam… Iskreno, još uvijek volim neke stvari i žalim za nekim neostvarenim snovima (neki se sad iz objektivnih razloga više i ne mogu ostvariti) a zbog nekih mi i nije žao.
Draga Zrinka, uvijek u nama postoji nada i vjera da ćemo ostvariti neke svoje snove. Dokle god dišemo možemo ostvariti ono što želimo, možda sada, možda kasnije.
Ovo je skroz tacno! Svi smo kao deca mastali, imali velike planove, uvek nasli zanimaciju, nicega nas nije bilo stid, uzivali smo u svakom danu… Zalosno je sto se to sve promeni cim odrastemo. Bilo bi lepo kada bi mogli da probudimo to dete u sebi, opet se upustimo u svet maste, a da nas niko ne nazove ludim 😀 Deca su bezbrizna, puna zivota… Kada bi svaki odrastao covek u sebi zadrzao malo detinjeg, svet bi bio lepse mesto… 🙂 Ja sam ostvarila neke zelje iz detinjstva, ali ono najvaznije, bezbriznost, to sam negde usput izgubila… Volela bih da se to promeni. Poradicu na tome, ovakvi tekstovi me podsete na te vazne stvari. Hvala 🙂
Draga Tijana, vjerujem da ćeš ostvariti ono što želiš. Hvala Ti puno i budi mi nasmijana 🙂
Problem je u tome što ja nikad nisam maštala,ni kao dete,nikad nisam imala ideju šta bih mogla biti….tako da sad ovo što sam postala je i više nego dovoljno ali nedovoljno…možda sad nije kasno da počnem ali se ne usudim da maštam,bojim se razočarenja.Svakako ti hvala što si me podstakla da bar razmislim o tome:)
Aha, strah od razočarenja. Više žalimo za stvarima koje nismo pokušali, već za onima koje smo pokušali a nisu uspjele. Dok ne pokušaš, nikad nećeš znati 🙂
Draga Marijana ,Moje detinjstvo je bilo mnogo mirno i lepo,ali kad sam odrasla život me je naučio da moram da se borim za uspeh, borila sam se i sam uspela. Ali sad sam srušena od kad je preminuo moji otac mislim da je zastalo vreme nemogu više se boriti sad ,Dala sam se od sebe prvo za sebe kao uspesna zena pa za moji sinovi i soprug a sad mislim da je više dosta neznam kako ću dalje.
Draga Valentina, što bi tvoj otac rekao tebi da te vidi sada? Sigurno bi htio da si sretna i zadovoljna. Naši voljeni su uvijek tu s nama, u našim srcima. Izborila si se do sada, izborit ćeš se i od sada, zbog sebe i svoje obitelji.
Deteto sto bev bi se razocaralo vo poveke slucai.. No,sepak se raduvam sto vo sebe go imam zadrzano deteto I nikogas ne planiram da go izgubam . I veruvam deka uste imam vreme da gi ostvaram moite fantazii
Njeguj to dijete Ivana i vjerujem da ćeš ostvariti neke od svojih fantazija, ako ne i sve 🙂
Mozda sam cesto igrajući bila pjevačica, i ne zalim sto to nisam postala,a masta da budem glumica me je uvjek ispunjavala i cinila srećnom, uvjek sam smatrala da je to neka moja iluzija… Frizer sam po struci i bavim se svojim poslom. Nije da ne volim svoj poziv, samo sto cesto osjećam neku nepripadnost. A to povezujem sa strukturom ljudi sa kojima se susrećem, 90% njih prica price koje me ne zanimaju, a te su price uglavnom vezane za druge ljude. Nisam pronašla oklop, a zbog prirode posla moram biti otvorena i komunikativna. Nekad se bas mucim sa samom sobom. Kao dijete sam bila jako sramezljiva, i to mi je cesto stvaralo barikade u mnogim situacijama,pa sam dugo zbog toga samu sebe sputavala. Sad sam vec prevazisla tu sramezljivost, i zbog toga sam ponosna jer mi je trebalo dugo vremena. Vjerujem da mogu biti jos bolja, i zbog toga sam odlucila da neprestalno radim na sebi.
Hvala Marijana!
Draga Snežana, samo nastavi raditi na sebi i postići ćeš ono što želiš. Hvala Ti 🙂
Kao dete maštala sam da postanem učiteljica. Moj san se ostvario. Postala sam učiteljica. Svaka prava učiteljica , da bi ušla u svet deteta, mora da se poistoveti sa njima..Učiteljice treba da budu odrasle osobe u odelu deteta. Mislim da pored dece nikada neću prestati da budem dete. Pozdrav Marijana od <3!
Divno Dragana 🙂 Veliki pozdrav Tebi i tvojim učenicima 🙂 <3
Draga Marijana!
Uvjek sam voljela mastati i kao dijete i kao djevojka. Zivotne okolnosti i ljudi sa kojima sam usko vezana su pokrili moj vedar duh, optimizam i razdraganost. Medjutim, zbog drugih zivotnih okolnosti koje su me bacile na tlo, ponovo pronalazim u sebi onu razdraganu, veselu i optimisticnu djevojcicu punu maste. Valjda covjek mora doci do poda pa da se osvjesti i vidi koliko se njegova sustina promjenila, a je se ipak vracam svojoj sustini, onoj veseloj i punoj snova!
Draga Esmeralda, ponekad moramo dotaknuti dno kako bi mogli poletjeti u nebesa. Drago mi je da se vraćaš Sebi, da se vraća Tvoja vedrina i poletnost 🙂
Draga Marijana,
Moje djetinjstvo je bilo jako teško. Odrasla sam uz svakodnevne kritike, uvrede, u strahu i bez trunkice samopouzdanja. Cijeli život radila sam samo ono što sam mislila da moram, a ne što sam ja to voljela. Promijenila sam do sada dva fakulteta, nedavno sam i diplomirala ali to nije to. Ja volim pedagogiju, psihologiju i stvorena sam za to ali promašila sam fakultet i svi oni poslove koje ja mogu da radim ja ih ne volim. Zato nisam ni pronašla posao, jer nemam želju da ga nađem, znam da će me taj posao uništiti psihički kao i sve ovo do sada. Na druge ljude jako pozitivno utičem, kažu da sam pravi psiholog. Međutim, na sebe nikako. Depresivna sam, stalno plačem. Ne pronalazim rješenje, šta da radim od svog života. Godine idu, neću reći da mi je kasno da upišem fakultet koji volim ali ne želim i dalje ovisiti od roditelja a i oni me tu ne bi podržali zbog mojih godina, jer sam davno trebala da se osamostalim. Osjećam se kao u nekom labirintu u kojem ne vidim izlaza. Šta da radim? Znam da je sve to moja odluka, ali ja ne vidim trenutno rješenje osim da počnem raditi neki posao makar ga ja ne voljela, a bolji sigurno neću pronaći jer sam promašila fakultet. Pa koji je onda smisao ovoga života ako ću raditi posao koji ne volim. Ja želim posao na koji ću odlaziti sretna i vraćati se sretna, ali s mojim fakultetom takav ne mogu pronaći. Iskreno se nadam tvom odgovoru koji će me podignuti i motivirati.
Hvala ti od srca <3 🙂
Ista situacija i kod mene. Kajem se zbog fakulteta koji sam upisala i zavrsila, napravila sam pogresan odabir, ne pronalazim u tom zanimanju. Ne znam sta da radim, godine prolaze, a bojim se da je kasno da upisujem i zavrsivam ovo sto me zanima, finansijski zavisim od roditelja :(.
Razumijemo se u potpunosti.. Marijana pomozi nam, šta da radimo? Vrijeme prolazi, grozan je osjećaj ovisiti od roditelja a još gori raditi ono što ne volimo a ne imati mogućnost da radimo nešto bolje, jer sama činjenica da si završio fakultet koji ne voliš znači da do kraja života moraš raditi ono što ne voliš, a za upisivanje drugog fakulteta problem nam je novac jer ovisimo od roditelja 🙁
Draga Anja, koje opcije imaš? Ako se želiš osamostaliti, očito je da moraš raditi i zarađivati. I sama sam radila poslove koje nisam voljela, poslove koji su mi donosili stres i nezadovoljstvo, ali sam znala da nemam druge opcije već raditi, zaraditi, štedjeti, ulagati u sebe i svoje znanje i onda stvoriti svoj svijet. Od sjedenja i kukanja nema ništa. Mnogi uspješni ljudi su radili nešto što ne vole, kako bi poslije radili ono što vole. Nije sve uvijek savršeno, nemamo svi idealne uvjete, ali ih možemo napraviti, za sve je potrebno vrijeme, rad i trud. Vjeruj u sebe, napravi plan i kreni u akciju, pravo vrijeme je uvijek sad. Sretno Anja 🙂
Draga Angie, kopirat ću svoj odgovor koji sam pisala Anji, a odnosi se i na tvoje pitanje:
Koje opcije imaš? Ako se želiš osamostaliti, očito je da moraš raditi i zarađivati. I sama sam radila poslove koje nisam voljela, poslove koji su mi donosili stres i nezadovoljstvo, ali sam znala da nemam druge opcije već raditi, zaraditi, štedjeti, ulagati u sebe i svoje znanje i onda stvoriti svoj svijet. Od sjedenja i kukanja nema ništa. Mnogi uspješni ljudi su radili nešto što ne vole, kako bi poslije radili ono što vole. Nije sve uvijek savršeno, nemamo svi idealne uvjete, ali ih možemo napraviti, za sve je potrebno vrijeme, rad i trud. Vjeruj u sebe, napravi plan i kreni u akciju, pravo vrijeme je uvijek sad. Sretno
Draga Marijana, ne znam da li imas obicaj objaviti komentar sa linkom, ali u svakom slucaju kad govorimo o djevojcicama koje smo bile, ovo ce ti (i ostalima, naravno) sigurno uljepsati dan: https://youtu.be/VXRMlFAt50U
Draga Nolla, hvala Ti puno na veselom videu 🙂
Draga Marijana jos jedan brilijantan naslov u riznici zivotnih putokaza 🙂
Zaista jeste bitno negovati to dete u sebi, ne zapostavljati ga i voleti ga, jer je deo nas, jer od njega toliko toga mozemo nauciti i toliko lepog doziveti. Ja sam kao dete oduvek zamisljala da budem srecna i nasmejana bez obzira na poziv koji odaberem (iskreno jos uvek biram, sta cu kad je izbor raznovrstan 🙂 ) oduvek sam se vodila time da radim stvari koje me cine srecom, da boravim u prirodi, da imam svoj zoo vrt, da su oko mene ljudi vredni paznje i ljubavi, da slikam, da plesem, da pisem…. 🙂 i iskrena da budem cesto se vratim tim aktivnostima. Veoma cesto se poigram sa paletom boja, sa stihovima, sa razlicitim melodijama…. shvatila sam da inspiracije imamo na pretek, potrebno je samo dati sebi sansu 🙂
“Najlepsi dar to je igra” Andric
Draga Majo, još jedan divan komentar od Tebe 🙂 Uživaj u svom stvaranju i najljepšem daru, igri 🙂 Hvala Ti 🙂
Draga Marijana, hvala ti na prelijepom tekstu. Ja moram priznati da sam bila i ostala veliko dijete, dusom i srcem. Većinu svojih snova sam ostvarila,a kad sam shvatila da stvari idu u drugom pravcu, krenula sam ponovo sve ispočetka u nadi da ću ostvariti sve svoje snove koje sam sanjala kao dijete. Ne mogu da ne napomenem, da sam kao djevojka svakodnevno govorila da bih zeljela da mi djeca imaju plave oci i sve troje ih imaju iako i ja i suprug nemamo plave oci. Hvala jos jednom ❤️
Draga Mersila, divno i jako mi je drago zbog tebe 🙂 Eto još jednog dokaza kako smo sami dizajneri svojeg života. Veliki pozdrav Tebi i tvojoj djeci plavih očiju 🙂
Draga Marijana, kada sam bila dijete mastala sam o svemu kao i ostala djeca. Zeljela sam biti plesacica, glumica, veterinarka itd. No nista od toga nisam uspjela da ostvarim jer sada kada sam odrasla osoba malo sam se povukla i postala ozbiljnija.
Draga Mirsada, eh da, ta odrasla ozbiljnost koju svi preuzmemo i tako se zaboravimo igrati i veseliti. Možda da uneseš više boje u svoj život, više vedrine i maštanja, možda bi se onda neki snovi ostvarili 🙂
Bas dobar tekst ….ne znam Sta sam mastala ali znam od poslije ….I mislim da ipak u odnosu na krhku puniju djevojcicu ,koja je bjezala od negativnih kritika i sakrivala svoje mane,sad ipak zena koja je naucila da se bori s tim da je ne dotice toliko,da ima samopouzdanja,da vjerujem u sebe i da se sve moze promeniti nasim pogledom na svet kao i moja tezina koju sam vjezbanjem dovela u redu ,i cak otkrila da mi to Prija,e jedino nisam napravila neku karijeru od svog posla i stekla mogucnosti da putujem po svijetu i upoznam nove zemlje,ljude i kulture,a li bice i to jednog dana .
Draga Slavice, kao što si uspjela do sada ostvariti mnogo toga, vjerujem da ćeš uspjeti ostvariti one želje koje uistinu jako želiš. Kako kažeš, bit će i toga jednog dana 🙂
Draga Marijana,
hvala ti što me vraćaš u detinjstvo. Često uhvatim sebe da odgovore na moja sadašnja zbivanja u životu tražim upravo u detinjstvu. Volim biti dete u duši. Mislim da ljudi danas i dalje nisu dovoljno svesni koliko je to važno. I površno takva ponašanja ”detinjsasta” tumače kroz emocionalnu nezrelost.Posebno mi se dopada i tvoj tekst o jednoj reči koja nam smeta u komunikaciji – reči ”teško”! Ne bi trebalo da nam bude teško već lako, jednostavno i uspešno povezivanje sebe sa ”svojim unutrašnjim detetom”!!! HVALA TI PUNO! Ljubim te i želim PUNO USPEHA U SVEMU :)))))
Draga Vladislava, slažem se s Tobom 🙂 Ostaj dijete u duši i budi mi vesela 🙂 Hvala Ti i šaljem veliki osmijeh 🙂
Ovakve stvari trebaju ljudima. Uživam u tvojim tekstovima…stvarno uživam 🙂
Hvala draga Tijana 🙂 Drago mi je da uživaš u tekstovima, bit će ih još <3
Divno ispricano. Veliko hvala.Uz tvoje reci meditiram. Opustaju me.
Hvala draga Vesna <3 Drago mi je da meditiraš uz moje riječi koje te opuštaju 🙂 Šaljem Ti veliki pozdrav 🙂
Ja nosim u srcu dete. Osmeh i radost su mi ostavila vase pitanje. Radim kao nastavnica i ljubav kon deca su mi velika. San mi je ostvaren i stvarno sam zadovoljna. Treba to cesto da se potsetim kad nekad mi je tesko. Hvala Marijana na svaki tekst.
Draga Marijana,
kada sam bila dete imala sam veliku zelju da budem arheolog i nisam je ostvarila ali sam puno putovala i imala priliku da se upoznam sa ostacima starih civilizacija i da pisem o tome. Posle sam imala drugu zelju u vezi posla kojim se bavim sada i to mi se ostvarilo a potom i u vezi porodice sto mi se takodje ostvarilo, a sada imam jos jednu zelju i nadam se svim srcem da ce se i ona ostvariiti. Predivno je ovo sto si napisala, hvala ti sto postojis i oplemenjujes nase zivote.
Jako lijepo napisano…
Meni je 28 godina,ali i danas se obradujem sitnicama i danas pojacam muziku do kraja,i izgubim se u nekom svom svijetu,mastam i tako se napunim nekom posebnom pozitivnom energijom i idem dalje.
Tako sam radila i kao dijete,muzika mi je lijek za sve.
I smatram,da mnogi zivot shvataju preozbiljno,ne volim zivjeti po sablonu,po necem kako su drugi ljudi nametnuli. Zivim onako kako ja osjecam da treba,i srecna sam zbog toga!
Ono dijete koje sam bila, zaplakalo je nad onim što sam dozvolila da mi naprave od života, plače i ova odrasla “ja”. Dozvolila sam da me bace u “kalupe”, da budem sluškinja nepismenim muževim roditeljima, da ne radim i ne živim ono što ja želim i volim jer iskačem iz prilično primitivne sredine zaražene tračevima i mržnjom. Danas pokušavam i uz pomoć tebe Marijana sakupiti svoje kockice i, makar u godinama, okrenuti svoj život na drugu, bolju i pozitivniji stranu.
Draga Marijana, svaki.novi tekst me oduševi. I u potpunosti se slažem sa napisanim, lično smatram da se sve materijalizuje,i da i misli imaju neku vrstu inteligencije. Zato treba maštati, kreirati u svojoj glavi lijepe događaje, da bi nam se to i dešavalo.Tehnike vizuelizacije treba češće primjenjivati. Radujem se svakom novom tekstu, i u većini sam se pronašla. Veliki pozdrav :-*
Nisam postala veterinar ali se brinem o životinjama koliko god mogu.Maštam i danas ali uglavnom kako pomoći nemoćnim.Dosta toga ostvarim.Sve u skladu s mogućnostima.Hvala
Maštala sam ja o svemu kao dijete. Većinu maštanja sam ostvarila. Bila sam uporna, nisam se obazirala na ponižavanja na svakom području života, nego sam tjerala prema cilju. Smatram da sam u 31. godini života ostala djevojčica u duši,a izvana sam supruga i majka te učiteljica. Dijete koje sam bila bilo bi sretno da je znalo kako će ostvariti većinu svojih ciljeva. Hvala Vam što postojite, divna Marijano!
Kao mala mastala sam da plesem na kisi, da iskreno volim i da me netko voli, da svojom ljubavlju pomognem drugima, zeljela sam da nitko nikada ne zaplace,da svi budu sretni, da svi plesu uz prekrasne taktove kise…..
Sada vise nisam mala….ali i dan danas stanem na kisu i rasirim ruke gledajuci u nebo kako kisa pada, sada zivim zivot u kojemu me netko voli i ja volim….u moj zivot se vraca ona djevojcica iz djetinjstva koju volimo oboje i koja uvijek ima mjesta u nasim zivotima….
Draga Marijana.Sve ono cega sam se igrala u djetinjstvu sve me to docekalo u zivotu .Zato sam uvijek govorila svojoj dijeci pazite i lijepo se igrajte i mastajte jer to bih vas moglo u zivotu i docekati.Srecom moja igra je bila lijepa i pozitivna pa mi je tako i u zivotu.Ako ukratko kazem da mi je drvo bio decko i nikada se nismo u masti posvadali, suma moji gledatelji, zemlja kava, itd onda mislim da znate kako mi je bilo lijepo a i danas sam tako sretna i bogata.U mojim mislima i glavi moje sjecanje na igru je moje bogatstvo.Lijepi pozdrav!
Divno draga Nikolina, divno 🙂 Upravo je ovo dokaz da mašta može svašta. Uživaj u svom obilju i radosti. Hvala Ti 🙂
I dalje fantasticna!!! Svaki tekst dira u dusu makar ovu moju…Presrecna sam sto postojis i otvaras nam vidike, motiviras i dajes mehanizme za ekspanziju. Otkad tebe pratim, disanje je sastavni dio mene, uhvatih sebe danas u busu kako disem, opusta…Trudim se da me ne doticu vanjske okolnosti, jer su me ranije mnogo pogadjale, boljele su me, sada smanjujem. Da ojacam nadzor nad sobom i presrecna sam!!!puno pozdrava i poljubaca i pisii nam i snimaj sto cesce!!!
Draga Ljiljana, ovo su jako lijepe vijesti 🙂 Jako sam sretna zbog tebe jer napreduješ i osjećaš velike pozitivne promjene u svom životu. Pisat ću, snimat ću i uvijek ćemo se družiti ovdje. Veliki zagrljaj <3
Ono dijete koje sam bila pomislilo bi:” Vidi ovu tetu što liči na mene :), ne zaobilazi ljapuže koje su ostale poslije kiše, raduje se kao i ja prvim pahuljama, voli šarene čarape, ne zna da glumi, ne zna da sakrije šta osjeća, vjeruje ljudima, sanja u bojama i svijet joj je lijep.”
Divno draga Božana, divno…ostani i dalje dijete 🙂
Da sam nekad davno znala ovo sto sad znam,ne bih bila sada ovde i ne bih sada pisala ove redove.Ali sve se desava sa razlogom i to je bio put kojim sam trebala ici.Bio je trnovit i bolan,ali sam mnogo naucula i ucim i dalje.Sto me nije slomilo,to me ojacalo.
Ljiljana
Draga Ljiljana, sve što se dogodilo, dogodilo se, nastavljamo dalje mudriji i snažniji. Sve je u redu 🙂
Joj kako me ova tema razveselila. Uvijek sam bila umjetnička dušica. Najprije sam željela biti balerina i stalno sam hodala na prstima, ali upisi su završili pa sam se upisala u dramsku, kasnije recitatorsku. Potom sam sanjala da ću postati pisac(od dvanaest imam roman u ormaru)i na kraju upišem ekonomiju hehe( treba što prije do posla, te su sve te moje maštarije gluposti i ništa od toga)Nakon godina i godina rada u knjigovodstvu nešto se u meni prelomilo i počela sam ponovo pisati, te objavljivati, dobivati nagrade,pa i ponešto zarađivati. Moji snovi su se polako počeli ostvarivati ali ih još mnoge sanjam i uživam u tome.Još uvijek se nadam da će se još mnogi ostvariti.
Draga Teno, bravo 🙂 Čak si s 12 godina imala svoj roman. Nastavi sanjati i ostvarivati svoje snove 🙂
Draga Marijana, hvala ti od srca sto nas podstices na duboka i zivotna razmisljanja. Moj komentar bi bio poduzi, sto znaci da sam proanalizirala sve i uglavnom sam zadovoljna, ali da bi se moja zelja iz detinjstva ostvarila upravo sam ucinila korak, jer nikad nije kasno i mislim da svako treba da se potrudi da bi ostvario svoje zelje jer ce tako biti srecniji a i ostalima ce osoba prosto zraciti. Kada bi mogla biti vidljiva nasa energija volela bih da svi ljudi budu kao mala sunca a oni koji su bez energije da im mozemo pomoci. Hvala tebi, draga Marijana, na kvalitetnim zivotnim podsecanjima i poukama.
Draga Zorice, divan komentar, a pogotovo kada si napisala da bi voljela da svi ljudi budu kao mala sunca i da onima koji su bez energije pomognemo. Hvala na lijepim riječima, drago mi je što si ovdje 🙂
Draga Marijana,
Imam 21godinu,kao mala mastala sam da se bavim glumom, ostvarila sam.. bavila sam se glumom dugi niz godina. Nakon toga,prvi drugi razred osnovne skole sanjala sam da putujem. Prije dvije godine sam putovala kroz Kaliforniju. Mislim da samo treba volja I zelja za ostvarenje svojih snova iz djetinstva. Sto se tice mene kao osobe,jos uvjek sam dijete, smijem se,plesem, pjevam. Dijete u sebi nikada necu pustiti da ode,jer to me cini srecnom I voljeom osobom. Hvala ti na svim predivnim tekstovima..
Puno pozdrava iz Crne Gore! 🙂 :*
Draga Majo, posebno me razveseli komentar mladih osoba poput tebe, kada vidim da mladi umovi svjesno razmišljaju o životu i rade na sebi. Bravo draga Majo, želim Ti još puno, punooo ostvarenih želja, a kako si počela, vjerujem da će Ti život biti ispunjen radošću i putovanjima. Divno <3 Hvala Ti 🙂
Draga Marijana, hvala ti sto mnoge od nas inspirises, jer je inspiracija najvaznija. Naime svako moze samo sebe promeniti. Zelim da dodam da svi mi posedujemo iskonsku energiju, samo neko od nas u odredjenim teskim situacijama poveruje da je energija nestala, izgubila se. Energija je neunistiva i samo je trebamo prepoznati i rasplamsati sto ne zavisi od bioloske starosti vec je samo do motivacije koja zavisi od misli, emocija….. Hvala veliko jos jednom od srca.♥
Draga Zorice, hvala na divnom komentaru. Da, sve je energija, koja je neuništiva i koja samo mijenja svoj oblik. Sve je do nas. Čovjek je star onoliko koliko se osjeća starim. Drago mi je da si vedra i da svoju energiju koristiš na najbolji način. Veliki zagrljaj <3
Iskreno,ne znam cemu sam mastala kao dete,ali znam da sam zimi uvek zelela da zivim u toplije krajeve, ne volim zimu.Jedino znam da jos uvek mastam o svemu sto je lepo i verujem da se sve ostvaruje.
Da, odlično pitanje! Kao dete sam maštala da ću se udati i živeti srećno sa mužem i porodicom. Pogrešan izbor i sada sam sama. Ne kajem se. Živim, nekada kako hoću, nekada kako moram. Sada sam zadovoljna svojim životom. Svoju samoću ne smatram usamljenošću već slobodom. Imam svoj krug prijatelja, pozitivnih ljudi, sa kojima su divna druženja! Ponekada se ponašamo baš kao velika deca. Nisam maštala o ovakvom načinu života, ali maloj ja se svidja velika ja! Topli pozdrav Marijani i ostalima!
svidja mi se kako govorite sa paznjom sam procitala tekst misimu da trebam da imam malo vide energije da bi izbacila te negativne misli crpim energiju iz.same sebe potrudicu de da primenim vase savete .pozdrav od srca
Da, draga Marijana, ostvarila sam svoje dječačke snove, ali dijete u meni bi još!! Odrastajući, naišla sam na mnoge nove izazove. I neka, tako i treba. Istina, da time nisam ništa dokazala, svojim roditeljima, ali nebitno je to sada. S tim se sučeljavam, cijeli život. Jedina neostvarena želja mi je da se moja djeca više smiju, da se čuje ta mladost, da su svjesne svojega potencijala, kojega mladost nosi.To se odnosi samo na ovu mlađu kćer (21.g.) I zato imam grižnju savjesti, jer nisam sigurna što je uzrok, a što posljedica. Tako da joj učestalo prosljeđujem toje tekstove draga Marijana (kao ja pročitala, pa i tebi šaljem) i nadam se da će i ona progledati i pokušati se vidjeti u pravome svijetlu, jer lagano uništava, sve oko sebe, a ponajviše samu sebe. Ako njoj uspijem pomoći, to će mi biti najveće dostignće u životu. Hvala ti na svim dosadašnjim ispiracijama, konkretnim sadržajima i dobrim i plemenitim namjerama, draga Marijana!
Draga moja Marijana…..
Radujem se što si mi poslala ovaj tekst,, pročitala sam sa puno osmeha tvoje pitanje koje si postavila čitala sam sa osmehom i stala u jednom trenutku moram ti reći da sam ga odmah postavila mojim prijateljima.. kao dete sam volela da budeš mnogo šta i igrala se mašta o svemu volela sam da budem doktorka,
Draga moja Marijana…..
Radujem se što si mi poslala ovaj tekst,, pročitala sam sa puno osmeha tvoje pitanje koje si postavila čitala sam sa osmehom i stala u jednom trenutku moram ti reći da sam ga odmah postavila mojim prijateljima.. kao dete sam volela da budeš mnogo šta i igrala se mašta o svemu volela sam da budem doktorka,… mnogo sam volela da komuniciram sa ljudima.. A slažem se i to prakticiram i stvarno jesam iako imam 30 godina volim da budem detee da se zajebam izmotavam Salim…itd. ustvari me ljudi vole takvu i dan danas mastam,jedan da se ugasi ona devojčica u meni.. jer to sam sam JA! I hvala ti što nas vracas u stvarnost!ovaj tekst mi je dobro došao s,ljubavlju Kristina..
Draga Marijana,
Mnogo lep tekst. Slažem se da je jedini pravi čovek onaj koji je uspeo da sačuva dete u sebi, onaj koji nije ogrubeo u svetu odraslih, onaj koji nije zaboravio da se raduje malim stvarima i da uvek sanja, mašta, iznova i iznova.
Ja sam zaista jedno veliko dete i srećna sam zbog toga. Maštala sam i maštam i dalje, uvek nešto novo. I čuda su moguća, kada se živi u snovima. Čovek bez snova ne može da uživa jer ne shvata da je jedan san moćniji od hiljadu realnosti.
Puno pozdrava,
Dragana ❤
Predivno!
Ja-dijete u meni i te kako živi; unatoč okolini koja, u prvi mah, to lako ne prihvaća i ne shvaća – prolazi… hm… naravno, komentari su ponekad neizbježni, ali tko mari kad ne mogu zasjeniti čin čistog srca, radosti i iskrenosti… Još uvijek se prepuštam onoj miloj ugodi potpunog zanosa i zaigranosti u svakoj ponuđenoj ljepoti ovog svijeta, radosti u otkrivanju novih…
Draga Marijana, obozavam citati Vase postove, nekako svaki put kada se osecam istinski lose, udjem na mail i vidim poruku od Vas i ozarim se. Hvala Vam od srca, pojavili ste se u mom zivotu bas kada mi je to bilo potrebno.
Naime, vec par godina “zivotarim”, ne znam da li je i to prava rec. Nekako sam se zbog svih odluka koje sam donela, stvari koje sam ucinila ili nisam, pogubila. Misao koja je bila najizrazenija bila je “ja sam izgubila sebe. Osecam se kao prazna skoljka…” Taman kad pomislim da sam ucinila pravu stvar, vratim se tri koraka unazad i tako svaki put. Imala sam najbolju drugaricu ali sam je zbog svoje negativnosti, udaljila od sebe, smatrajuci da joj time cinim samo dobro. Mislila sam da je to nesebican cin a sada vise nisam sigurna. Sama sam, nemam prijatelje, radim posao koji ne volim…
Pre par meseci sam se setila jednog svog sna iz detinjstva, a to je ples, i rekla sam sebi sta me kosta da pokusam, ionako sada mogu to sebi da priustim, i tako sam krenula i vec cetiri meseca se uspesno bavim time, srecna sam ali samo dok plesem, a onda nastupa ona tako poznata praznina, usamljenost, tuga i tako u krug.
Pokusavala sam ja da radim na sebi, bile su tu razne knjige raznih autora: Dzek Kenfild, Skot Pek, Luiza Hej, Sinisa Ubovic, Nik Vujicic… Ali sve je to nekako bilo kratkotrajno. U pocetku je i islo, dobijala sam motivaciju ali onda bi ona nestala i ponovo bih se vracala na staro…
Mislim da bi se dete kakvo sam bila stidilo mene kakva sam postala sada. U najmanju ruku bi bilo uzasnuto.
Izvinjavam se zbog dugog posta. 🙂
Veliki pozdrav i hvala Vam jos jednom od srca 🙂
Život, koracanje kroz njega ucini nas ozbiljnim. Starimo, postajemo mudriji, ali to malo dijete, ta mala djevojcica uvijek me gleda svojim okicama i opominje, podsjeca na radost i osmijeh. To bezbrizno dijete negdje cuci u meni jos uvijek i sretno je iako nije sve kako je htjela, ali dobro je. ☺
Draga Marijana, želim Vam se najpre zahvaliti. Često poželim da napišem komentar, ali uvek postji neki strah. Ovaj članak doveo me je do jednog odgovora a to je da su dete u meni potpuno ubili. Osećam se kao uplašena osoba koja luta bez ikakvog cilja, puna strahova. Ne sećam se čak ni svojih snova kao da su sve izbrisali. Ne znam odakle da počnem. Imam predivnu devojčicu i ne bih volela da i ja njoj uništim detinjstvo i to predivno dete u njoj. HVALA OD SRCA❤
“Ako sada nisi ono sto si zeljela kao mala a i dalje zelis, onda se postavi kao djete – mastaj, vjeruj u svoj san i da ga je moguce ostvariti” – zapisala sam ovo da me ujutru potseti da ja to mogu! Hvala draga Marijana
Mastala sam i mastam i sad. Treba mastati i ne treba nikada,prestati mastati. Djeca trebaju mastati i ne treba ih sputavati u tome, ali trebaju, barem djelemično živjeti i realni život. .
Treba mastati ….
Divno,istinito … svojoj djeci uvijek govorim, u svakoj rođendanskoj čestitki napisem NE DOZVOLI DJETETU U TEBI NIKADA DA ODRASTE , dok su bili manji nisu razumjeli kako odrastaju razumiju sve vise sto to znaci I to me raduje ❤
Moje dijete je jos uvijek u meni, I naivno I puno vjere u ljude iako naravno prepreke postoje, zlocesti ljudi postoje, nepravda postoji, ali ne zelim prestati vjerovati u ono I malo dobro u njima jer ako je Bog uz mene ma tko moze biti protiv mene …
Hvala Vam na divnim tekstovima!
Hvala draga Marijana, da nas podsetite da imamo prvo sebe pa sve ostale..svoju mastu i svoje snove, i ako ih ostvarujemo dobri smo i sebi i drugima.Hvala od srca!
Istina je sve 🙂 draga Marijana.
Ja sam i danas vesela, zaigrana curica iako imam 44.g. I živim u svom nekom ružičastom svijetu i ponekad pomislim kao da ovdje ne pripadam, jer sam malo neobičnija od drugih. Nekad se zbog toga znam razočarati, ali prođe, ne bi to nikad mjenjala.
Ovaj tekst me zaista podsjetio na djetinjstvo i svu tu bezbriznost…kako bih sad volila da sam tako slobodna.Pocet cu ponovo mastati❤
Draga Marijana,
uvek me obraduje kada mi stigne obavestenje za neki tvoj tekst. Uvek me lepo podsetis da treba da se drzim onoga sto jesam i onoga sto zelim biti. Volim dete u sebi i ne ustrucavam se da ga negujem. ❤
Draga Marijana,
samo da si mogla vidjet osmjeh na mom licu…pa gdje me nadje.
Ja sam pravo dijete,dijete koje nikad u meni nije ostarilo..
Bas sam sabu sebe zamislila…
Dani obdanista …moja faca i.ja se smijem i kazem hocu s tobom teta Elvira…s tobom je najzanimljivije….Zivot je vjecita igra ,a djete je stalno prisutno u meni….❤
Predivno napisano Marijana….lagani povjetarac istine koju smo zaboravili ponovno budi naša skrivena sjećanja kroz ljude poput tebe….hvala Ti 🙂
Draga Marijana puno hvala na jos jednom divnom članku 🙂
Kada sam bila mala maštala sam da cu postati veterinarka,zivjeti u spanjolskoj imati muza i 5-ero djece najmanje i uvijek sam se zamisljala kao strpljivu mamu punu ljubavi i veselja sa svojom djecom ,da cemo zajedno bojati zidove,skakati po barama i lokvama,citati knjige price…. zamisljala sam se kao odraslu zenu koja obozava kuhati i jedva cekala da naucim kuhati da cemo imati punooo zivotinja i nase malo zivotinjsko carstvo i putovati velikim kamperom po cijelom svijetu i da cu se uvijek baviti plesom jer obozavam plesati … e sad… neke stvari su ostvarene,neke cekaju svoje vrijeme…a zamjenjeno je da sam umjesto veterinarke postala frizerka za kucne ljubimce
Zivim u Spanjolskoj 1 godinu i nesto sitno(ostvarilo se nakon sto skoro 10god nisam razmisljala o tome) vjerujem da cu s vremenom raditi i posao koji volim- sisati i kupati cupavce..muza i sina imam… danas da li bi 5-ero djece sa 29 godina? Hmmmm….. u idealnim bajkovitim uvjetima da… ali dns kada znam da imati djecu nije samo tako promjenio se i san…
Na puno stvari koje sam postigla radom na sebi sam jako ponosna ali jos uvijek ne uspijevam povratiti onu bezrazloznu radost i opustenost koju sam imala prije preseljenja… i da budem takva vesela mama i dalje.. taj dio jos uvijek nedostaje.. ali vjerujem da cu vratiti onu veselu opustenu curicu koja obozava skakati na kisi i veseli je sve..
Meditacija, joga i pilates mi puno u svemu pomazu i ne mogu zamisliti dan bez toga… i opcenito pazim da u svemu idem polako malim a sigurnim koracima..
Kad citam pitanje sto bi mala djevojcica ja mislila sada o sebi velikoj…jedino sto mi je prvo bez razmisljanja pred ocima- da se grlimo ja mala i velika smijemo i igramo sa zivotinjama i govorimo jedna drugoj da se volimo.. vjerujem da ima jos toga u meni za osvjestiti,prosvjetliti…
Draga Marijana hvala dragom Bogu sto postojis i hvala tebi sto si odlucila biti to sto jesi jer si predivnaaaa u svakom smislu
Puno ljubavi i mira tebi i svima
Draga Marijana,
Ja sam uspela da sacuvam to dete u sebi.I dalje se radujem vecini stvari kojima sam se radovala kao mala.Mastam u dosta slucajeva i idealizujem,ali to je sastavni deo mog karaktera.Dete ja bi bilo jako ponosno na mene sada kako sam porasla u jednu hrabru zenu.
Srdacni pozdrav
Lea, i ja sam uspela da sačuvam to dete u sebi i jsko se radujem tome. Pomaze mi u velikom broju svakodnevnih situacija, samo mi kaze da ili ne i ja ga sve češće poslušam i ne pogrešno kad ga poslušam.
Pozdrav
Vau ovako nesto nikad nisam čula, da neko postavi sebi to pitanje,ja sam dete oduvek, muž me često pita kako sve gledaš tako?, tebi je sve divno i prelepo u glavi su ti samo leptirići I cveće, nije sve tako divno.. Ja pomislim da je u pravu i rekla bih sebi da se uozbiljim ali nikad nisam… Ostvarila sam veliki deo snova i želja i naučila puno lekcija, a tvoji mejlovi i videi su mi pomogli da sebe postavim na prvo mesto u svom životu jer ću tako biti bolja i deci i mužu a svima koje volim… Uprkos tome što nisam sebe imala na prvom mestu stvorila sam porodicu kakvu sam oduvek želala a sada znam da mogu da se ostvarim na svim drugim poljima.
Zahvaljujući mojim roditeljima, ja sam ispala super žena i majka, i na to sam jako ponosna na sebe i kad bi gledala iz svoje dječje perspektive,bila bih sretno i zadovoljno dijete. Još nisam baka, ali čuvam jednog malog prekrsasnog dječaka koji me obožava, tako da mislim i da sam ja dijete isto bi sebe tako gledala.Sve u svemu sretna sam i zadovoljna od djetinjstva što se mene tiče kao osobe.
lp…
Dete koje sam bila bi reklo za mene koja sam sada ” Zelim takva biti.” Zaista detinjsto me je naucilo da budem ono sto sad jesam, da sada budem istinski srecno dete posto to nisam osetila kao mala jer svako ima neki period zivota koji ga nauci lekcijama koje nisu lake. Hvala Bogu za sve❤
Divan tekst kao i uvek…često se setim sebe iz perioda djetinjstva, imsla sam lepo i srecno djetinjstvo i verovatno odatle tolika količina ljubavi koji imam i želim da podelim sa ljudima oko sebe. Vremenom sam naučila da tu ljubav ne razbacujem na pogrešne ljude tj na one koji bi tu moju detinastu nevinost i dobrotu smatrali budalaštinom. Sve vise se plasira misao “pronađite dete u vama”, a ja dete u sebi oduvek imam i čuvam ga, vremenom sam naučila ksko da ga sačuvam i sada sam jako ponosna na to. To isto dete koje je volelo da se igra i kod koga je sve moglo da bude upotrebljeno u svrhu igre sa onim”kobajagi”, koje je bilo jsko maštovito i kreativno, pomoglo mi je da upoznam i zavolim sebe na onaj pravi način, da se okrenem toj svojoj masti i kreativnosti. Kada sam prihvatila i zavolela takvu sebe, detinjastu, bilo je mnogo lakše predstaviti se kod ljudi u svom okruženju. Doduše sada me njihovo mišljenje mnogo i ne zanima, kome se svidjam to je ok, kome se ne svidjam i to je opet ok, pa nevolim ni js bas sve igre i igračke pa ni sve ljude pa zašto bi i svi morali voleti mene, vazno je da ja volim sebe i da oni koje ja volim vole mene ❤️
Draga Marijana sve su to istinite i divne riječi.
Ali što kad neki zločesti ljudi oduzmu ti sve tvoje snove i otjeraju te iz tvog doma i unište tvoje djetinstvo,mladost,i sve uspomene koje bi te podsjetile čemu si težio kako si izgledao itd.
I život ti nametne sasvim drugi put i morao si ga prihvatiti bez obzira da li si to želio i bio zadovoljan s tim i nije bilo nazad nisi mogao čak ni odustati.
I svi tvoji mladenački snovi nestaju i ne možeš mjenjati stvari jer se vrijeme ne može vratiti niti izgubljeno nadoknaditi
Draga Marijana ,divan tekst koji me je naterao da se setim detinjstva …Moj otac je bio jako strog i nije mi bilo dozvoljeno dA budem dete…citavog zivota do sada sam bila poslusna”sedi,jedi,ustani,lezi,”…i imam velikih problema sa sobom da saznam ko sam ja i sta zelim.Sada mi je jasno da sve to vodi iz detinjstva .Ne znam ni sta sam volela niti sta zelela niti o cemu sam mastala…Veliki put je ispred mene…Hvala od srca za ovaj tekst…koji me je ponovo vratio u “sedlo”…<3
Kad sam bila mala uvek sam nesto zelela,cekala i kad to nesto docekam stvori se neka nova zelja i tako u krug… a sad nista ne zelim
Da li kada prestanemo da imamo zelje znaci da sam odrasla?
Draga Marijana;
U pravo vrijeme ste postavili jako zanimljivo pitanje i hvala sto ste odabrali jako bitno pitanje!
Iskreno malo sam zastala i osmjehnula se.Djetinjstvo,uf pa davno je to bilo!Ja sam kao dijete maštala kako ću postati stiurdesa.Vrtim film unazad i osječaj je tako divan vratiti se u svoje djetinjstvo koje nam ga nitko više nemože vratiti osim Mi sami!
Hvala draga Marijana. Uvek me podsetiš da budem još bolja osoba. Beskrajno zahvalna ❤️❤️❤️
Draga Marijana, hvala ti na svakom tvom tekstu. Divna si. Dobro pitanje: Gdje je nestalo dijete? Kada se sjetim koliko sam bila vesela, raspjevana, razigrana odgojena u skladnoj obitelji. I onda dodju neki teski zivotni problemi i promjene covjeka u svakom smislu rijeci. Sada se pitam: Hocu li ikada vise biti sretna i vesela kao nekada obzirom sa cime se borim? Ja, uvijek hrabra, snazna, pokretac i podrska svima, odjednom u sekundi dozivim totalni down filing rusi se sve kao kuca od karata, vristim i placem, tragam i dalje se borim, iako kazu teska kronicna autoimuna bolest, a mi zivimo u drzavi gdje se ne sagleda root cause nego simptomatologija od koje se covjek dodatno umori. Zivot iz ove perpektive se promjenio kao i razmisljanja, slusajuci probleme drugih ljudi, probleme koje nazivam tipa pukla mi stikla, cudim se, jer su kategorija rjesivih problema i raditi od misa slona mi i prije, a posebno sada, zaista presmijesno.
Kada sam bila mala, maštala sam da budem balerina. Išla sam u baletsku školu, ali sam shvatila da to ipak nije za mene. U medjuvremenu se svašta izdogadjalo, ali dete, koje sam bila, može da bude samo ponosno na ovo što sam postigla u životu! Topli pozdrav
Dijete koje sam bila reklo bi mi.. ZASTO SI SEBI DOZVOLILA SVE TE STVARI ZBOG KOJIH SI POSTALA ANKSIOZNA OSOBA..suza u oku i sutim sta da kazem..