Zvala se Kata. Bila je snažna, odvažna i otmjena žena u čijim se očima vidjela određena crta strogoće i nježnosti. Bila je jedna od onih žena kojima se ljudi dive, jer je njena pojava izazivala veliko poštovanje.
Imala je taj stav, pobjednički stav, hrabrost u koraku i odvažnost u glasu. Imala je sve što jednu ženu čini damom i borcem.
Kata je voljela Dragana i Dragan je volio Katu. Imali su skladan i sretan brak.
Jednoga dana je Dragan umro. Tog istog dana je umrla Kata, ali ne tijelom već dušom.
Nikada više nije bila ista. Gubitak voljenog Dragana značio je gubitak nje same.
Godine su prolazile, Kata se dobro držala i nije davala do znanja drugima koliko pati, ali patila je, jako je patila.
Njena patnja za Draganom joj je donijela bolest. Kati je bio dijagnosticiran rak. Vrijeme joj je otkucavalo, svakim danom je bila slabija.
Došli su i njeni zadnji dani. Sjećam se kako je izgledala, bila je kost i koža. Ona snažna, borbena žena sa pobjedničkim stavom, ona žena neustrašivog duha i natprosječne inteligencije, ležala je u svom krevetu bez tračka nade i snage.
Znala sam da će se dogoditi ono najgore, jer smrt je bila neizbježna, ali nikada nisam očekivala da će me toliko boljeti.
Njen odlazak s ovog svijeta je prouzročio veliku bol u mom srcu, kako bol tako i prazninu. Čak sam bila bijesna na nju jer je to sebi dopustila. Stalno sam se pitala što joj je to trebalo, kako se mogla tako zapustiti, zašto je šutjela, zašto nije tražila pomoć, zašto se prestala boriti za sebe…i ma koliko god tražila odgovore, odgovore nisam dobila već sam samo sebi nanosila patnju. Nanosila sam sebi patnju jer nisam mogla prihvatiti da je moja voljena teta umrla. Nisam mogla prihvatiti da nisam nikako mogla pomoći. Nisam mogla prihvatiti da je više nema.
Zbog silnog neprihvaćanja i razmišljanja o tome što se moglo učiniti a nije, postala sam svjesna da sama sebi stvaram patnju. Postala sam svjesna da sebi bespotrebno nanosim bol.
Ljubav nije bol, ali nas boli gubitak voljene osobe.
Kako preživjeti gubitak voljene osobe
Shvatila sam što trebam činiti – trebam prihvatiti, biti zahvalna i biti sretna.
Prihvaćanje
Tog dana kada sam u potpunosti prihvatila da moje tete više nema i da je ništa neće vratiti, prestala sam biti bijesna i očajna. Prihvaćajući smrt kao sastavni dio života, osjetila sam spokoj.
Zahvalnost
Počela sam izražavati zahvalnost. Zahvaljujem dragom Bogu što je moja teta bila upravo moja, što sam imala tu čast i privilegiju da je znam. Odigrala je značajnu ulogu u mom životu i naučila me toliko toga – naučila me da se borim za sebe i da hrabro idem kroz svoj život. Naučila me da se poštujem i da svoje znanje prenosim drugima, jer je moja teta bila profesorica. Zahvalna sam na svakom trenutku kojeg sam provela sa svojom tetom.
Sreća
Da je živa, moja teta Kata bi mi rekla:”Marijana, ulaži u svoje znanje, ulaži u sebe i budi sretna.”
Da, ona želi da budem sretna i uspješna. Ona ne želi da patim za njom i krivim život, već da se fokusiram na svoj vlastiti razvoj i da pomažem ljudima, baš kao što je ona pomagala i obogaćivala mlade umove kada je bila profesorica.
Kada volimo svoje bližnje, tada želimo da su oni sretni i uspješni. Isto tako, naši voljeni žele da smo mi sretni i uspješni. Kao što mi ne želimo da naši voljeni pate, tako i naši voljeni ne žele da mi patimo.
Iako je fizički nema na ovome svijetu, moja teta Kata uvijek živi u meni, u mom srcu. Svaki puta kada je se sjetim, moram priznati, bude mi na početku teško, zaplačem, pustim da suze teku, a zatim prihvatim tu trenutnu bol koju osjetim, izrazim zahvalnost što je upravo ona bila moja teta i budem svjesna njene želje da ja budem sretna. Upravo zato, kako bi iskazala ljubav i poštovanje prema njoj, odlučujem biti zahvalna i sretna.
Zapamti, kada izgubiš voljenu osobu, prvo prihvati taj događaj kao sastavni dio života, dopusti tuzi da poteče u suzama. Zatim izrazi zahvalnost jer si imala čast poznavati i biti sa svojom voljenom osobom. Prisjeti se lijepih zajedničkih trenutaka i izrazi veliku zahvalnost na njima. Nakon toga, budi svjesna da tvoja voljena osoba želi da budeš sretna, da Ti tvoja voljena osoba želi sve najbolje. Upravo zato, pobrini se da ovaj život proživiš u ljubavi, radosti i obilju.
Živi sada.
Draga moja, dokle god živiš, tvoji voljeni žive s tobom, u tvom srcu. Nikada ih nisi izgubila, samo ih čuvaš na sigurnom mjestu, na mjestu gdje živi Ljubav, na mjestu gdje živiš Ti.
– Marijana May
Piši mi, hoćeš li iskazati poštovanje prema voljenoj osobi i nastaviti živjeti svoj život znajući da bi ona htjela da Ti budeš sretna?
150 komentara
Prije 3,5 godine izgubila sam svoju voljenu majku i prije 9 mj. oca. Tesko mi je jako mi nedostaju. Trebam nastaviti dalje zivjeti znam i zbog sebe i svoje djece,porodice. Sve to nekako sama sa sobom prezivljavam,iznalazim snagu
Uvijek je to tako kod gubitka voljenih osoba,bol je neizbjezan dio tig procesa mirenja sa gubotkom.Prije 7 godina izgubila sam oca,mislila sam da se nikada necu oporavit od te silne boli.Nakon vrlo kratkog vremena sanjala sam dva cudna,ali predivna sna.U njima moj je otac bio sretan,nasmijan i samo je mahnuo.Od toga dana znala sam da je dobro i da ne zeli da tugujem.Odjednom sve se promjenilo.Skupila sam svu snagu svjeta,izbacila bol i nastavila normalnim zivotom.I danas mi jako nedostaje,ali nisam tuzna jer znam da me tamo negdje opet ceka.
Draga Andreja, vjerujem da si osjetila veliko olakšanje i sreću kada si vidjela oca u snu. Dao Ti je jasnu poruku i drago mi je što te upravo taj san vratio na noge, da se raduješ životu. Jednog dana ćemo se vječno družiti s našim voljenima 🙂
Ja, sam prije 13g. izgubila mladjeg brata, koji je tad imao samo 13g. Neopisiva bol i tuga. Ali, sam ga mnogo puta sanjala i zahvalna sam Bogu zbog toga. Cvrstom i jakom voljom i molitvom, uvijek mozemo stupiti sa voljenim osobama sa “onoga” Svijeta..
Marijana May, lijepo sto si sa nama podijelila svoje osjecaje. Bude covjeku lakse, znam po sebi.. Jaka, hrabra, uspijesna, lijepa i odvazna Marijana May. Moj uzor i idol! LP. <3 :*
Jučer su bile 24god,kako nema moje drage i pametne majke.Jako mi nedostaje i teško sam podnjela njen odlazak.Vjerujem da me uvijek prati i da je silno tužna kada se nalazim u teškoj situaciji.Draga moja majko oprosti mi kada sam te uvrijedila ,posve sam sigurna da si me voljela.beskrajno mi fališ i ti imoj tata.Voli vas vaša Barica,
Draga Barice, primi moju sućut. Tvoja majka je tvoj anđeo čuvar.
Draga Jasmina, primi moju sućut. Vjerujem da nas naši voljeni, koji su na “onom” svijetu, čuvaju. Da, bude nam lakše kada svoje osjećaje podijelimo s drugima. Hvala na lijepim riječima i hvala što si ovdje draga Jasmina <3
Draga Šejda, primi moju sućut. Ako podijeliš svoju tugu s obitelji, bit će Ti lakše. Nadam se da će Ti ova tri načina pomoći kao što i meni dan danas pomažu.
Prosla je jedna, tuzna godina. Uspomene u srcudrze me u zivotu. Nitko mi ih ne moze oduzeti samo su NASE.
Znam kako je, izgubila sam oca kad sam imala 8 godina.Voljela bih da sam tada pročitala ovaj tekst.
Draga Marija, primi moju sućut. Nadam se da će Ti pomoći ova tri koraka kada te opet obuzme velika tuga.
Izgubila sam sestru prije nepunih 40 dana boze kako boli od neke tugeesvako malo u hitnu odem ugusi me tesko bas.
Draga Seada, primi moju sućut. Nadam se da ćeš kroz ovaj tekst i komentare barem na trenutke olakšati bol koju sada osjećaš.
Hvala Marijana na ovom predivnom tekstu.Čitam te redovno.Veoma mi znace tvoji saveti.Sve ovo što ti pišeš pojednostavljuje život….Budi zdrava i srećna…
Vesna
Draga Vesna, hvala što si ovdje i drago mi je da Ti pomažem na ovaj način. Želim Ti mir i svako dobro 🙂
Hvala na ovim divnim savjetima.Redovno Vas čitam…
Hvala draga Vesna 🙂
Draga Marijana, tvoj tekst me jako dirnuo, čak sam se i rasplakala. Jako mi je pomogao onaj dio kada si rekla da trebamo prihvatiti, biti zahvalni i sretni. Hvala na tekstu koji nas osvješćuje i što si nam otvorila svoju dušu.
Draga Marijana, hvala ti na ovom tekstu. Prije pet godina je otišao moj voljeni suprug a prije dvije godine moja voljena majka. Sve vrijeme se borim sa tugom i prazninom.Ovaj tekst mi otvara malo drugaciji pogled. Hvala ti. Pozdrav
Hvala na svim divnim ,poucnim pričama i savetima.
Molim draga Danka, uvijek 🙂
Draga Zorka, primi moju sućut. Drago mi je da Ti tekst pomaže da vidiš odlazak voljenih ljudi iz druge perspektive. Hvala Ti.
..ja sam definitivno drugacije sve prihvatila…jako rano sam ostala bez roditelja..sa hendikepiranom sestrom o kojoj se brinem i danas.Bol i gubitak su od mene napravile teskog coveka/zenu..nikad se nisam pomirila sa samocom na ovom svetu..nikad nikom nebih nanela zlo pomislila..a na povrsini pokazujem grubost..tezinu nikom nepokazujem vapnju za ljubavlju.Imam dva predivna sina..ljudi su vec..ponosna sam:)
Draga Marija, nije ti bilo nimalo lako. Ono što mi je posebno zanimljivo u tvom komentaru je to da si na površini pokazivala grubost, a u biti je to bio vapaj za ljubavlju. Da, ljudi to čine. Pokušaj biti nježnija prema sebi, puna ljubavi i razumijevanja. Čestitam na sinovima, tvom ponosu 🙂
Draga Ana, jako mi je drago da Ti je tekst pomogao. Hvala tebi što si ovdje, tako zajedno širimo svijest 🙂
Hvala ti Marijana ali suze tecu i tecu svaki put kad pomislim da je vise nikad necu vidjeti.zagrliti,pricati snjom o proslosti do kasno u noc i da nikad vise nece me docekati niti ispratiti kada dodem u svoju Bosnu, dusa me moja boli.
Nedodtaje mi moja mama svaki sleherni trenutak,izgubila sam je 15 05 2017ali uvjek je u mojim mislima.
Draga Mirsada, primi moju sućut. Znam da je rana još svježa i da teško zacjeljuje. Tvoja mama je uvijek s tobom, u tvom srcu <3
Pre nekoliko dana otisla je u vecnost moja draga prijateljica.
U mom srcu uvek ce ziveti.
Hvala draga Marijana na ovom tekstu upravo sada.
Draga Branka, primi moju sućut. Drago mi je da Ti je tekst došao u pravi tren.
Draga Marijana! Divan tekst,podsjetilo me na moju baku. Zvala se Katica! Umrla je iznenada,a ja još pamtim kako me ispratila,kako stoji na vratima i maše mi….boli,boli,…ali ponosna sam što je bila moja,što sam pored nje provela puno sretnih trenutaka. Bila sam ljuta kad je “otišla”… .trebalo mi je dugo da ju otpustom,da prihvatimo da je nema. Nema fizički. Ali moja je Katica u mom srcu uvijek. I da,voljeni ne umiru,dok žive u srcima onih koji se sjećaju!!! Veliki pozdrav! Martina
Draga Martina, razumijemo se u potpunosti. Naši voljeni su uvijek s nama, u naši srcima i sjećanju. Veliki pozdrav draga 🙂
Hvala draga Marijana na savetima jako vaznim i vrednima u zivotu kada se nadjemo u bolnom trenutku kada ostanemo bez nekog koga jako volimo ko nam je bio i idol i vodic kroz zivot. Upamticu ove tri kljucne stvari kako bih nasla utehu i lakse podnela slicna iskustva. I neizmerno sam zahvalna sto si odabrala da nam kroz licno iskustvo das primer kako da se nosimo sa osecanjima emocijama u takvim situacijama. Hvala Ti predivna Duso draga na svemu ❤
Draga Olivera, puno hvala tebi jer si neizmjerno zahvalna. Drago mi je da će Ti pomoći ovi načini da umanjiš svoju tugu. Hvala divna Dušo što si ovdje <3
Marijana imam tri sina
Nemam Kerka
Dali mogu zameniti tvoju tetku posto imam isto ime a i onako te puno volim
Draga Kato, svaka osoba je posebna i nitko ne može zamijeniti tuđe mjesto. Hvala na tvojoj brizi, dovoljno je da si ovdje i da uvijek imaš čisto srce i najbolje namjere, jer ljubav se uvijek osjeća. Hvala draga Kato <3
Hvala Marijana na divnom savetu,eto suze teku odavno nisam plakala ali bol za majku nikad dosta .proslo je vek 27 godina od tadaali zivi u mom srcu.Hvalati za sve savete.
Draga Jagodo, primi moju sućut. Vjerujem da ćemo se svi jednoga dana susresti i vječno živjeti sa svojim najmilijima, na jednom jako lijepom mjestu.
I moja je mama imrla 14.6.2017. Evo sada vec mjesec dana, ne mogu sakriti svoju tugu i zalost.
Samo nju sam imala.
Tesko je.
Morat ce proc vrijeme da prihvatim
Sve sto trebam da prihvatim.
Primi moju sućut draga Dragice. Daj si vremena. Prihvati, zahvali i budi sretna jer je to ono što tvoja majka želi.
Draga Marijana, sve što si napisala napravila sam mnogo puta, ali ta praznina u mom životu nakon što mi je suprug umro je velika. Dvije godine živim dan po dan, još sastavljam samu sebe. Mislim da nikad više neću biti ista. Prihvatila sam njegov odlazak, prošla faze bijesa, ali svaki slobodan trenutak misli pobjegnu k njemu. Ne mogu reći da sam tada tužna, naprotiv mislim da sam samo tada sretna. Učim živjeti bez njega, trudim se, pokušavam sve i svašta, neću odustati, borac sam. Znam da ću jednom ipak doći do toga da budem ponovo istinski sretna.
Moj suprug je otišao prije 5 mjeseci.Riječi teško mogu opisati moje osjećaje, prazninu,tugu koju osjećam.Nedostaje mi neizmjerno.Pitam se da li je tako moralo biti,da li smo još nešto mogli učiniti d ga spasimo, da li je patio dok je odlazio.Ostala su djeca koja ga još trebaju,kojima je uvijek, kao i meni bio oslonac i uzor.Njegova plemenitost i dobrota ,ljubav i odanost bila je moj stup.Zbog svih tih vrlina ponosna sam da smo proživjeli lijepih 25 godina zajedno.Trudim se da činim stvari kojima bi se i on ponosio da je tu,u stvari cijeli je moj život posvećen obitelji i djeci.U mom srcu je uz mene kao što je uvijek i bio i svaki je dan nova borba,novi izazov.Nedostaje,silno i zauvijek,no u smijehu naše djece,u njihovim uspjesima,vidim ga i znam da je uz nas.To me pokreće i idem naprijed najponosnija što je bio naš.
Lijep pozdrav Marijana..o ovoj temi imam puno toga za podjeliti.Pred 4god.umro je moj tata.Njegova brza ,ostra smrt ostavila je na svima traga.Mama i ja ostajemo same..jedan na jedan s ne bas dobrim odnosima.(tata je bio nesto kao tampon zona).Ja zbog svoje obitelji prebacim to preko leđa ..bez puno suza..tada sam mislila ok sam.Nije dugo proslo poceli su problemi s bolovima u crjevima..Sve pretrage..uzroka nema.To je trajalo skoro godinu dana..nitko nije s meducinske strane nije znao sta se desava.Ja sada znam da je to bio moj ispušni ventil..tuga je morala negdje izbiti..ovaj put na unutra.To je bio meni jako tezak period .Tada je samo doslo preobraćenje..sve je ok..sve je kako treba biti.Sretno mu na putu kući..zahvalna sto sam ga upoznala i sto je bio moj otac..Tada sam znala da sam prihvatila i do dana danas sve cvrsće znam da je sretan gdje god bio..to sa sigurnosću znam.puno pozdrava i vjerujte sve je bas onako kako treba i biti.❤
Draga Marijana ! Dirnula su me tvoje riječi. Poistovjetila sam se sa boli vaše tete. Prije 17 mjeseci umro mu je suprug. Nažalost tek kad nekoga izgubiš vidiš koliko ti je značio u životu. Za razliku od vaše tete pustim suzu i idem dalje. Znam da me gleda i bio bi tužan da sam nesretna. Moram biti pozitivna da se ne razbolim.
Zahvaljujem ! Srdačan pozdrav !
…Draga Marijana…Eh, početak mojeg pisanja, a već knedla u grlu…Izgubila sam oba roditelja, majku davne 95, a oca 2011.g.Istinski nedostaju svakog trena,nedostaje mi životni oslonac, pravi prijatelj, očev glas, majčina briga, a nadasve njihova bezuvjetna ljubav.
Isto tako znam da su oni moji Andjeli čuvari i kad mi je teško, popričam s njima i guramo iz dana u dan..Prije svega osjećaj ponosa što sam imala takove roditelje.Zahvalna na svemu…Lijepa sjećanja, trenuci ostaju uvijek u Nama.Moji roditelji sad plešu neki valcer na nebeskom plavetnilu…i jednim krajičkom oka posmatraju moju igru zvanu Život.Ljubim Te puno i šaljem osmijeh.
Draga Danijela, kako se podudaraju naši životi, naše sudbine. Mama otišla 95., tata 98. Ostala praznina, iako imam prirasnu obitelj. Toliko su se voljeli da tata u momentima lucidnosti samo plakao, a u onom tužnom – tražio svoju dragi Miciku čak i na tavanu! Ispratili smo tatu na vječni počinak. Osjetila sam neku radost u srcu vidjevši da je sad kraj voljene. I kako ti kažeš- pleše valcer s njom među anđelima.
Nedostaju mi još i danas. Ponekad osjetim njihov dah, čujem kako govore. I onda se sjetim nekih dragih uzrečica i riječi s kojima su mene i brata uveseljavali. Tu se tuga pretvara u ponos i radost.
Hvala ti draga prijateljice❤❤❤
Draga Marijana ja sam to vec dozivjela gubitkom svog djeteta koje je bilo staro 9.mjeseci i 22 dana ali hvala Bogu imam starije dijete od njega.Boli gubitak volila bi da je i ono zivo i zdravo.Rodilo se sa srcanom manom i vjerujem da je Bog htio da olaska i njemu muke a nama sa njim.Tako da sam zahvalna i sretna,jer je to ipak dar od Boga.Hvala ti na ovom tekstu od srca. Tvoj vjerni pratilac Mirela.
Prije 12 godina izgubila sam majku a posle i sestru tesko se nositi sa znanjem da ih vise nema ali imam 2 kcerke i 5 unucadi i moram nastaviti zivjeti za njih i njihovu ljubav Hvala na predivnom tekstu puno mi pmaze da prevazidem nestanak dragih osoba
Draga Marijana pustim suze da teku kad god se sjetim svoga oca ,mog najboljeg prijatelja,ucitelja ,uvjek mi je govorio zivi zivot neka nebude uzaludan ,voli smij se .Rekao mi je kad me se sjetisna ti pogledaj u nebo i smej se jer ja smijem se tebi.
Svi smo mi nekoga izgubili. Ja svvekrvu koja je bila divna zena,veliki covjek,isto id kancera zeluca. Jedva sam to prihvatila,a znam da bi mi rekla da samo guram naprjed. Srecna sam sto sam je imala
Hvala ti Marijana… tvoji savjeti mi jako pomognu :*
Sve te stvari sam cula i citala bas nekako par mjeseci prije smrti majke. Njezna smrt je bila sok za sve nas jet je bila iznenada iako je ona osjecala da ce umrjeti ja o tome nisam htjela slzsati od nje. Kad je umrla bila sam oduzet ali i jedina osoba koja se o svemu morala pobrinuti oko sahrane i svega sto ide uz to. Tada sam shvatila koliko sam zapravo jaka osoba u teskim situacijama . Tu noc, kada sam sve organizirala, pomolila sam se i rekla majci neka mi oprosti na svemu i da ja njoj sve oprastam. Bila sam mirna i spokojna. Znala ssm da je oprost najvazniji. Znala sam da se u zivotu sve dogada s razlogom, znala sam da nam Bog daje samo o oliko kolko mozemo podnjeti, znala sam da s odlaskom drage osobe, dolazi nesto novo. Znamo da je smrt neizbjezna, ali moramo biti svjesni da je ta odoba bila u nasem zivotu, na nasem putovanju kroz zivot. Moramo biti zahvalni na tome i zivjeti dalje kako nas je ta voljena osoba ucila. Moramo prihvatiti situaciju, suociti se s istinom, prepustiti se, opustiti, oprostiti i nastaviti svoj zivot najbolje sto znamo jer ce i nama doci kraj. Neznamo kako, neznamo kad, ali znamo da moramo biti zahvalni na svakom danu naseg zivota i zivjeti. Zivjeti.
Postovana Gdjo May. Zadivljena sam od sveg sto vi pisete ,pratim i citam.Tesko je izgubit bilo sto je voljeno,a ja sam mogu napisat sve izgubila.Uz boli koje sam prezivljavala i nosim,izgubila sam i moj osmjeh koji vise nemam i ljubav u srcu koju sam nosila.Nastavite i dalje pisat,a ja cu i dalje putovat svjetom i citat.
Da smrt je sastavni dio života ali kada ti netko umre iznenada onda ti se teško nositi sa tim.Umro mi je brat prije 7mjeseci.Iza nas ostalo je mnogo pjesama ne otpjevani,razgovora nezavršeni.
Hvala draga na jos jednom divnom tekstu ! I ja sam prezivjela takvu situaciju !
Moj tata je otisao iznenada prije deset mjeseci. Bilo mi je jako tesko, ali eto dosla
sam i ja sama do saznanja da prihvatim i pomirim se sa tim da ga vise nema
fizicki. Ali on zivi i dalje u mom srcu ,u mojim mislima. Stalno se prisjecam
njegovih rijeci , njegove ljubavi koju nam je pruzio , i eto tako mi poklanjamo
nasim voljenima jedan jos ljepsi zivot ,a nama je jasno da se nismo rastali. Da, mi
se ne rastajemo ,samo se na neko vrijeme odvajamo, da bi se tamo negdje opet
sreli u jos lijepsem obliku.
Ja sam izgubila oca i veoma sam to tesko prebolela, velika patnja, bol… Nedao bog nikome…
Ja jos, draga Marijana nemogu prihvatiti gubitak mog voljenog nećaka. Treba vremena treba vremena.
Draga Marijana,divan emotivan tekst <3.Prije 5-god.je otisla moja ljubav moj suprug,godinu dana sam plakala i plakala.Onda,,slucajno"dolazi moje upoznavanje s knjigama Luis Hej… Razgovor s Bogom,Kod kuce s Bogom,Putovanje duse…Postaje mi sve jasno,prihvatam i zahvaljujem.Danas sam mnogo sretna sto je bio bas moj suprug i ovo sto sam danas zahvaljujem njemu mojoj srodnoj dusi mojoj ljubavi.<3
Upravo tako imenjakinjo moja, čitajući iste knjige shvatila sam da smo se samo trenutno rastali i da ce se nase duse ponovo kad tad sresti..a do tada zahvalna sam na njihovim ulogama u mom zivotu i tome sto su me ucinili boljom osobom.
Još kao djevojčici umrla mi je baka, iznenada. Djed je poživio još par godina, a zatim je i on umro. Dosta brzo razboljela se druga baka i otišla.. Bila sam prestrašena i zbunjena. Ostala je kući moje bake velika praznina, a djed kao da se postao druga osoba. Prošlo je od onda 30 godina. Ali još i danas mi fali. Svi mi fale. U mojoj djetinjoj glavi za mene su i dalje živjeli. Samo na nekom drugom mjestu. Drukčije nisam željela niti mogla na to gledati. Nedavno, unazad tjedan dana, u svojoj 44 godini umro mi je rođak. Bio je znanstvenik, putovao svijetom, ali vrlo samozatajna i skromna osoba. Do posljednjeg trenutka borio se sa teškom bolešću, na svoj skroman i samozatajan način. Istina je da svi naši dragi, na neki način, žive sa nama dok god mi živimo. Još imam roditelje. I, iskreno, bojim se i pomisliti, bez obzira na sve, na trenutak rastanka
Čitajuči ovaj tekst podsjetila si me koliko sam zahvalna životu na mojoj davno preminuloj baki koja i dan danas živi u meni i samnom je jako često u mojim mislima….hvala….hvala što sam imala tako divnu baku.
Boli…neizmjerno boli…inače pratim Marijanu i njene savjete al zadnja dva mjeseca nisam bila u stanju što fizički što psihički…izgubila sam oca jednog jedinog!oca,prijatelja,psihologa,moj vjetar u ledja,moju snagu.Bio mi je i otac i mati,otišao je iznenada kao da mi ga je ko ukrao…na nogama radno-kažu srce!al kad nestane nafake srce mora prestat radit nekako.Moja tuga i bol su neizmjerni..ali!!!Život ide dalje….živjet se mora isto kao i umrijet…21.05.17 …dan tuge i boli za mene!!!lijep pozdrav moje žene lavice gdje god se nalazile …mi to možemo i moramo prevazilaziti svaki dan ponovo…budite mi u miru…☺
Draga Marijana, izgubila sam svoju mladju sestru i znam kako boli i kako mi nedostaje, boli i dan danas kada se sjetim trenutaka snjom Koje sam provela i ti trenuci snjom mi nedostaju ali tvoj tekst mi je nedostajao tada kako da se nosim sa time ali nikada se nije kasno probuditi i primjenjivati rijeci zahvale i biti sretna sto sam je imala za sestru!
Imala sam velike gubitke prije 18 godina Umrli su mi stričevi, ujak, pa moj tata i to sve u pola godine. Moj um još nije prihvatio te gubitke, a moja mama je pala u komu pedeseti dan poslije tatine smrti. Bila je peta u toj godini. ne mogu vam opisati tu bol, to se ne može opisati.Duša vrišti, a tijelo boli. Od svog bola nisam primjećivala bol svoje nepomične majke.Ležala je u krevetu oduzete desne strane, zatvorenih očiju, ne mogavši progovoriti nijednu riječ. Mislila sam da me ne čuje zato što je nepomična pa sam jaukala na sav glas. Izašla sam na tren iz sobe, a ona je uspjela onom lijevom stranom da se pomakne i padne sa kreveta. Iz zatvorenih očiju su tekle suze. Moja draga majka, moja najdraža mama, ona koja može sve, ona koja kaže “moj dragi sine” leži nepomična, a ja ne mogu da joj pomognem, ja joj odmažem svojim jaucima. Stala sam i rekla sebi “pomozi joj, nemoj da te čuje kako plačeš, budi sada ti ona koja tješi”. Sledećih nekoliko dana koliko je još živila sam bila uz njenu postelju stalno. Pričala sam joj o svemu, a ona kada ne bi bila u stanju duboke kome, uzela bi mi ruku pa je milovala. Nije mogla otvoriti oči, nije mogla da me vidi, ali sam znala da je tu. Opraštala sam se od nje polako. Vidjela sam da odlazi. Nije mogla živjeti bez mog tate. Umrla je dva mjeseca poslije njega. Oni su uvijek tu. Oni su samo otišli, ali njihova ljubav nije.
Draga Marijana,ova prica kao da je pisana o mojim roditeljima.Dirnula me je mnogo.Moji su imali tu retku vrstu brakova,koji imaju varnica i lepog, bili su jedno.Moja majka ,borac nad borcima,bolovala je od multipleskleroze,pored tate njena bolest nije oprecivala nas troje dece.Imala je svega 29 godina kada je bolest pocela.Borila se,sve moguce nacine koji su vodili ka boljem stanju je probala.Tata je bio njen oslonac a svi mi razlog za borbu.Desilo se da je tata dobio tumor i umro ,sada je vec 6 godina.Tesko sam podnela ,nisam znala ovo sto sada znam.Majka vise nije bila ona ista zena,nije znala da se raduje bez njega,nisam mogla to da razumem tada.Pricala sam joj da ima puno drugih lepih stvari u zivotu ali ne ,ona je ujutru kuvala i dalje kafu za dvije i plakala uz svecu.Nije nas opterecivala ,iako je njena bolest napredovala..samo se pitala ” Zasto on,zasto ne ja?Prizvala je sebi tumor mozga ,lekari su rekli da nema operacije.To je bilo najgorih 4 meseca u mom zivotu.Imala je svoj svet,u njemu je tata bio tu ,obracala mu se,dozivala.Umrla je prvog dana proleca 2015.u zoru ,u svom krevetu,pogled je celu noc bio usmeren na njihovu zajednicku sliku.Imala je samo 53 godine.Sada verujem da su srecni kao pre i cuvam ih u svojim mislima i srcum.Tako je moralo biti!
Oprosti,predugacka je prica ali me je tako podsetila prica koju sam procitala.
Draga Marijana, vaši saveti su dragoceni. Pre nego što sam počela da primam vaše imejlove dogodila mi se porodična tragedija. Doživela sam jednu od situacija o kojima Vi sada pišete. Tada mi je u pomoć priskočio Pop i posavetovao me je kako da se uspešno izborim sa bolom. Ne smatram da u svemu dogmatično treba slušati popove i sveštena lica ali oni su vekovima imali ulogu psihijatara…Naročito ako se uzme u obzir da i danas mnogi ljudi imaju predrasude o posećivanju psihijatara i terapeuta a i sami lekari nisu u mogućnosti da nas odmah i u svakoj situaciji posavetuju. Puno pozdrava!
Ne mogu vjerovati da toliko identičnosti ima u ovom tvom tekstu i mojem “prihvaćanju” gubitka drage osobe!!!Prije 4godine sam izgubila dragu osobu i upravo sam tako postupila kao i ti !Divan je osjećaj prisjećati se najljepših trenutaka iz zajedničkog 52 godišnjeg života!Eto,nisam dozvolila da tuga ovlada mnome i sretna sam zbog toga.Uživam u svakodnevnici,u druženju sa svojom djecom,njihovim potomcima,kolegicama,svojim različitim aktivnostima.Hvala ti Marijana draga!
Draga Mrijana
Upravo proživljavam gubitak drage mi osobe. Bili smo veliki, iskreni prijatelji. Uvijek bi rekli ono što mislimo. Znalo je doći do žučnih rasprava. Svatko od nas bi bio ustrajan u dokazivanju svog stava. Puno toga smo zajedno radili. Tu bi se najčešće znali sukobiti. Svatko je imao svoje mišljenje i naravno nije ga se bojao izreći. Jako mi nedostaje. Isplakala sam mnoge suze. Puno puta sam sam se pitala zašto je Bog morao uzeti baš Njega. I sinoć dok sam gledala jednog slijepog čovjeka zapitala sam se Bože zašto nisi uzeo ovog čovjeka, on ne vidi. Isti tren sam se pokajala i sama sebi rekla. Da, ovaj čovjek ne vidi, ali to ga ne sprječava da aktivno učestvuje u životu na način na koji on to može. Nepravedna sam, kako sam to mogla i pomisliti. Bog je trebao baš mog prijatelja, On sam zna zašto. Pokušavam i već vidno uspijevam zadržati u sebi sve ono lijepo što nas je vezalo, ali nastaviti život. Moj život ne smije stati. Ne smijem se prepustiti stihiji. Odnijet će me. Kad si kupim neku novu krpicu budem sretna i uvijek se sjetim svog dragog prijatelja i sretna sam jer znam da je on sretan što sam se ponovila i što se vraćam u život. Naši pokojnici nas gledaju i ne žele da patimo. Znam da će biti još puno prolivenih suza, ali u samoći da ih nitko ne vidi, ali bit će i lijepih trenutaka provedenih s prijateljima i obitelji. Uzela sam njegovog psa. Ona je sad moj vjerni pratitelj i moja najdraža uspomena. Kad šetam s njom uvijek si sama kažem, ”Ma znao je on tko će nju uzeti”. Njega je obožavala, a mene je voljela i uvijek bi mi se veselila. Dok sam bila tužna i ona je tugovala.
Hvala ti Marijana
Draga Marijana
Citam tvoj tekst o ovome i suze ,radost sreca sve se odjednom skupilo u meni. Naime izgibila sam sestrica sa 16 meseci, jednu divnu dusu ,jednog stvarno prelepog Andjela,nekoga ko jebio kao moj sin,tako se i osecali. Na sahrani uzela sam ogromnu ikebanu sa belim radama i cetri helijumska balona na kojima je pisalo njegovo ime Luka.Pukao je balon samo sa slovom K.Na belom krstu otpalo je slovo K.Mislilasam.dugo da mi zeli reci da su krivi jer je umro neodgovornoscu lekara i rodjen sa srcanom manom,a onda shvatila da je to njegova Karma.Drugo vece posle sahrane,sanjala ga u istom odelu koje smo uzele sestra i ja, kako spava na stenama ,crnim a iza njega crvena vatra.Ja sam stajala na brezuljku predivnom i punom cveca. Posle par dana,sanjalaga da je se probudio i stajao na istom mestu gde i ja. I zadnji put ga sanjala kako se popeo na vrh tog brezuljka,izvukao cuclu nasmejao mi se mahnuo okrenuo i otisao. Nisam ga nikad vise sanjala ,ali sam zahvalna sto je bio tu deo nas. U nasoj porodici jako nedostaje ljubavi toga sam.svesna ali sama ne mogu to promeniti.
Hvala ti na divnom.tekstu
Nije lako nositi se sa gubitkom, ali snagu uvijek moramo pronalaziti u sebi i vodilja nam uvijek mora biti ljubav koja je u nasim srcima prema toj osobi.
Marijana znam kako je kad ostanes bez nekog ko ti je sve u zivotu znacioostala sam bez sestre koja mi je bila pokretac , snaga i uz ciju sam se energiju uzimala da bi lakse podnosila ovaj zivot jer sam invalid,ona mi je bila sve moja snaga ,volje i ona mi nije dala da izgubim nadu .Nazalos nje vise nema odavno dugih 17 godina,dugo mi je trebalo da to prihvatim da je vise nema i da nadjem snage da nastavim svoj zivot bez nje ,Vreme mi je pomoglo da se naviknem na bol i prazninu koju je ona ostavila svojim odlaskom i sad boli isto ko i na pocetku al sam navikla na tu bol i lakse mi je sad mogu da sesetim nasih zajednickih trenutaka i da ne placem nego samo se nasmejem i ako sam vani pogledan u nebo kazem u sebi moj andjeo mi gleda i pazi odozgor i drago joj je kad vidi da sam nasla snage da idem dalje
Gubitak tetke koja je zivela sa mojom uzom porodicom bio je bolan dva meseca i jedva sam dosla sebi. Posle par godina ostanem i bez mame i duboki bol je trajao sest meseci, a mozda bi duze da mi deca nisu rekla dokle ces nositi crninu i biti tuzna, mi hocemo nasu nasmejanu mamu. Trgla sam se i shvatila da oni ce biti u mom srcu zauvek a ja moram biti nasmejana i vedra. Moja deca su videla ponovo onu staru i nasmejanu mamu. E, a posle devet godina dosao je i razvod, voljena osoba me je toliko emotivno iscrpljivala da sam rekla DA SADA JE KRAJ I TEBI. Shvatila sam da ja trebam svojoj deci nasmejana, mada mi ponekad procitaju tugu na licu jer znaju da su moji voljeni otisli na ovaj ili onaj nacin. Zivot ide dalje. Osvestih da ipak ja trebam biti prvo svoja pa tek onda necija. Tezak emotivni put, bol, ali snaga je sada u meni da mogu sve i jos vise od toga.
Divna Marijana HVALA sto me nikada nisi izostavila mejlom bas kada mi je bio potreban u ovih godinu dana od kada sam na putu budenja.
HVALA VELIKODUSNA ZENO
Draga moja Marijana,
Sve sto si napisala duboko osjecam i sama.,, prije 10 god je umro moj tata. Tada nisam znala sto sad znam, ali sam srcem osjecala da tako mora biti, osjecam i danas kao i tad neizmjernu zahvalnost sto je bas on bio moj tata, sto je moja mama nastavila zivjeti, ne zivotariti, sto sam osjetila ogromnu ljubav svojih roditelja, njihova me ljubav i danas inspirira…
Dodju mi trenuci kad pomislim da je bar tu, da je dozivio moji djecu, da vidi kako smo i dalje skladna i srena obitelj i zivimo neke njegove snove, i budem tuzna, ali kratko… zahvalnost mi nakon toga preplavi srce i ta energija koja me onda drzi mi govori da je sve ok…da je on ok, i da je i dan danas moj veliki ucitelj i roditelj iako nije fizicki tu…
Hvala Marijana…❤️❤️❤️
Draga Marijana, procitala sam sve sto si napisala. Tvoja tema,osjecaji i tvoji zakljucci su potpuno identicni mojoj prici. Sve sam procitala pet puta, dio po dio. Jos uvijek nisam u stanju o tome govoriti, ali znam da trebam nastaviti zivjeti svoj zivot,sada u novom okruzenju. Ja cu to uciniti. U to sam sigurna. Zelim ti se zahvaliti na ovoj, kao i na svim ostalim pricama,koje mi mnogo pomazu. Znam da nisam govorljiva,ali ja sam takva.Ne pisem puno komentara,ali to ne znaci da sam ravnodusna. Veliki ti pozdrav saljem.
Draga Marijana , divan tekst pun emocija i zivotne istine .Upravo i ja imam takvo razmisljanje prema dragim osobama koje su umrle , ali primecujem da ljudi ne znaju da se nose sa tim stvarima i povrh svega uzasno se plase bolesti i smrti unapred za voljene….Hvala ti na ovim recima <3
Draga Marijana!
Čitajući Tvoj tekst, vidim da smo svi isti… u najmanju ruku slični.
I ja sam kao i mnogi izgubila drage ljude. Tuga za ocem koji je otišao prije 14 godina nije ništa manja…samo se mogu lakše sjećati svih lijepih trenutaka. Da, sjećanja traju i onda je lakše podnositi taj gubitak.
<3
Draga Marijana!
Htjela bi mnogo toga podijeliti s Tobom no dok pišem vidim da još neću moći!Samo da ti kažem da sam prije dvije god. ostala bez supruga s kojim sam živjela 46 godina,izuzetan život! Na žalost ne mogu još sva svoja razmišljanja staviti na papir,još su konfuzna,preispitujem ih stalno, no moram Ti reći hvala za Tvoje riječi,bude mi lakše….no isto tako znam da će dio moje duše uvijek plakati za njim……, a život ide! Otpustiti, biti zahvalna,biti sretna,….. ponavljati i usvojiti to kao litaniju!Tako kažeš, ako sam dobro shvatila!Srdačan pozdrav, Ružica
“Bol, vrsta smrti koja nas podseća da smo živi”
Izgubila sam brata, ne bežim od boli… ona će zauvek biti tu, jer će i ljubav prema njemu uvek biti tu… Ta bol me opeče i podseti da moram biti jaka, nastaviti sa svojim životom i to na način na koji bi moj bata bio poosan na mene.
Najteži od svih gubitaka bio mi je kad mi je umrla kćerkica od brata Romana, najteže jer i nije živjela kako trebaju djeca živjeti (bolesna, dijete rastavljenih roditelja, ničija, ali moja, divna duša, moj mali anđeo).Istovremeno sam bila u preuranjenom klimakteriju , dakle, preosjetljiva – gasio se taj dio mene. *** Pet godina sam tugovala. Boljela me njena bol koju su joj priredili upravo njeni roditelji, i ostali. Imala sam spontana astralna putovanja, srela ju i htjela sam tamo ostati. Vratila me riječima: “Ali imaš Evka, moraš se vratiti!” Znala je ona gdje sam slaba (Evko je bio moj pas). Tada nisam bila duhovno osviještena kao danas… ali sam znala: Ona bi voljela da sam hrabra, bila sam i ja njena teta, poput tvoje tebi. Znam da me Tamo čeka ona, moj mali anđeo… Proživjela sam majčinstvo s njom i zahvalna sam na tome. Može se imati dijete a da nije biološko ako imamo Srce Majke.*** Hvala , Marijana, dobra Dušo!
Draga Marijana, prije dva mjeseca sam izgubila oca, pokusavam prihvatiti, ali jako je teško.. Tvoj tekst mi pomaže i svakako treba biti zahvalan na trenucima sa svojim voljenima,pozz svima
Znam kako ti je i ja sam izgubila blize ljude sto od srca sto od te grozne bolesti raka i znam kako je tesko gledati kako se gasi jedan zivot a ti ne mozes da ucinis nista po tom pitanju nazalost.Nista drugo nam ne preostaje nego da prihvatimo da ih vise nema iako nam nedostaju svaki dan ali lepo si rekla da oni su deo nas samim tim i dalje i volimo i uvek cemo i zato zarad njih moramo da se potrudimo da budemo srecni,nasmejani i da uzivamo u zivotu i da volimo zivot jer su ga i oni voleli :-* :-* Sve najlepse ti zelim od srca 🙂 🙂
Svako od nas je proživeo gubitak voljene osobe… I ne znamo koliko boli dok ne izgubimo, niti znamo koliko volimo dok je ne izgubimo. Tada shvatimo zašto je baš ta osoba bila deo našeg života, čemu nas je naučila…. i jedino što nam preostaje jeste da budemo zahvalni, na bogatstvu koje smo imali (tu osobu) i koje nam je ostalo (svaka osoba utiče na naš rast i razvoj)! I…pustite neka boli, jer ta bol prerasta u shvatanje i zahvalnost….A uvek će boleti….
Drage,
preporučam vam knjigu: kako preboljeti gubitak voljene osobe od autora Noel i Blaira, meni je osobno jako pomogla da shvatim proces i dubinu onog što prolazim kada mi je majka umrla prije par godina.
Jesam mlada, ali polako shvaćam da nema smisla patnji, ali i da je patnja neizbježna za lekcije o Ljubavi onoj o kojoj mudraci pričaju.
Ne odustajmo, držmo se skupa i pomažimo si. Hvala Bogu pa ima ovakvih iskrenih i nježnih ljudi koji nas konstatno podsjećaju na to i dijele s nama naš put.
da su mi barem rekli prije..
da je sreća i tuga suprotnosti, a suprotnosti se moraju jednostavno dešavati, razveseliti ili razočarati ista je stvar, mi im dajemo značaj..
da su mi barem rekli prije, ne čekaj, uzmi ono što imaš, e žali se i uživaj, jer sreća je stvar izbora, a kad dođe vrijeme tuge, pusti, neka boli, neka ništa ne postoji, neka nikog nema, pusti, neka biva, možda će trajati godinu, dvije ili pet, možda neću moć o tebi reči ni riječ, al opet reči ću, pustit ću suzu i nek boli, znam samo jedno da vrijemo liječi sve, a ljubav, tada reči će mi to je tako trebalo bit, i sad nakon pet godina govorim o njemu, Bratu svom bez suze u oku, jer moja memorija pamti samo one slike gdje osmijeh mi donosi, da to su sječanja, koje mi on šalje, da me pozdravi i znam prava ljubav nikog ne zaboravlja.. niti onaj prištić <3
Draga Marijana suze su mi lile dok sam citala Vas tekst , imala sam utisak kao da ste ga meni namenili. Puno dragih osoba sam izgubila roditelje, brata, sestrui muza. a nedavno mi je otisla iskrena drugarica I prijateljica nista vise nemogu da Vam kazem, primenicu ovo Vase divno iskustvo.Vi ste jedna draga divna I pametna osoba.HVALA.
Draga Marijana, vrlo emotivna tema i tekst, koji dira u srce. Podsetilo me je na moju baku koju sam beskrajno volela.Bas kao sto si rekla, samo mozemo biti beskrajno zahvalni Bogu na trenucima koje smo proveli sa voljenim osobama i nastaviti dalje.
Hvala vam na divnom tekstu.
Emotivna tema koja dotakne duboku u srce i dušu. Svaki gubitak je vrlo težak pogotovo osobe koje beskrajno volimo, koje su nam u životu pomogle, bile oslonac za sve, ali to je život. Zahvaljujem se svaki dan dragom Bogu za sve što mi se u životu dogodilo i na ono što mi se baš nije svidjelo jer me upravo to učinilo snažnom. Hvala na lijepom tekstu.
Draga Marijana,
hvala što si nam poklonila ovo divno štivo. Zaista opušta i daje osjećaj mirnoće ali i prolaznosti.
Za sve trebamo biti zahvalni u životu.
Pozdrav gore na nebu mom dragom mužu koji je preminuo na današnji dan prije točno 2 godine.Hvala ti ljubavi što si moj život obogatio svojom prisutnošću.
Tesko je kada izgubimo nekog bliskog od familije ili prijatenja.Ali moramo znati da zivot ide dalje i da nas on ne ceka.Ova prica veoma me je pogodila u srcu i dusi. Veoma hvala na ljepom tekstu.
Hvala draga,boli I kada ode voljena osoba!!!Kada te jednostavno napusti zbog nekoga i nanese ti bol!Hvala ti na divnom tekstu…
Prihvatila sam smrt i odlazak moga oca. Tugu sam putila kroz suze. Sretna sam i zahvalna sto je bio moj otac i sto smo ucinili sve sto smo znali i primijenili u odnosima koliko smo znali. Sada je u mom srcu na mjestu gdje zivi ljubav. Hvala Ti draga Marijana na divnim temama i savjetima.
Mislim da još tokom detinjstva roditelji trebaju da pripremaju svoju decu na to da se može desiti da iznenada ili tokom neke teške bolesti, njima draga osoba ih napusti. Mali znatiželjnici često postavljaju pitanja svojim roditeljima na koja roditelji moraju biti spremni odgovoriti tako što će birati prave rečikoje kod dece neće izazvati šok, strah, teskobu, fobiju, povlačenje u sebe, odbijanje da se prihvati istina, agresivni ispadi.Deca često postavljaju pitanja roditeljima u vezi sa umiranjem: ŠTA ZNAČI UMRETI?; DA LI ĆEŠ TI MAMA UMRETI? ; DA LI ĆU JA UMRETI? ; ŠTA ZNAČI UMRETI? ; ZAŠTO JE UMRLA OSOBA KOJU SAM ISKRENO VOLEO? ; GDE JE ONA SADA? ….Mislim da trba sa decom razgovarati otvoreno i iskreno o smrti , o uzrocima i posledicama pojedinih smrtnih ishoda. Ako dete pita zašto je neko njemu drag umro, ne smemo da detetu kažemo samo ” Bila je bolesna”, jer dete će se tada uplašiti da će i ono umreti kada bude bolesno. Trebalo bi detetu reći da po nekada ne znamo zašto neko umre. Ako je neka osoba jako stara detetu se kaže da je bila spremna da umre. Uradila je sve što je želela da uradi.Ako je osoba bila bolesna detetu treba reći da je bila bolesna i da većina ljudi kada se razboli bude bolje i ozdravi.Neki nažalost NE.Nikako ne smemo detetu govoriti da kada neko umre bude na nebu i gleda nas. Tada ćemo kod deteta razviti strah od toga da kada ono nije dobro može da ga vidi. Strah kod dece može da se razvije ako kažemo da je umrla osoba svuda oko nas.Ovakav odgovor može dete da navede na pomisao da se umrla osoba negde skriva, da može iznenada da iskoči odnekud i počnje da se plaši zbog toga. Da rezimiram: Od toga kako ,još dok je malo dete, čovek stvori sliku o smrti tako će se ponašati u kasnijem periodu prilikom gubitka drage osobe. A i to da kažem da mlađi se bolje regenerišu, stiču više novih iskustava od starijih i više se nego odrasli vezuju za neke nove ljude. Za razliku od dece, odrasle sa preminulima vezuje više provedenog vremena i zajedničkog iskustva, njihov bol je zreliji i trajniji.Ja sam često razgovarala sa svojim roditeljima na tu temu, pa i kada mi umre meni draga i voljena osoba protiv tuge se borim tako što razmišljam šta su mi roditelji usadili dok sam bila mala.Kada mi je baka umrla bilo mi je veoma teško, a on me je tešio rečima “ONA JE SADA SA BOGOM. BOG ČUVA ONE KOJI UMRU, ALI SVE ŠTO JE BILO DOBRO KOD NJE OSTAJE S NAMA. TO NE UMIRE”. Marijana! Tvoja štiva mi daju inspiraciju i po nekad mi misli vraća u prošlost. Nekada , možda i skrenem sa teme, ali neke korisne i delotvorne stvari treba istaći. Porodica je glavni faktor kako za razvoj ličnosti, tako isto utiče na razvoj mišljenja deteta. POZDRAV MARIJANA!
Drage moje i draga Marijana. 02.08. napuniti će se četiri godine kako sam izgubila sina od 24 gidine u prometnoj nesreći. Morala bih napisati roman da bih pojasnila faze kroz koje sam prolazila i kroz koje još prolazim. Nema se tu što reći. Gubitak djeteta je bol nad bolima, tragedija nad tragedijama. Želim vam svima puno snage i ljubavi.
Cijeli su me zivot ucili kako se moram boriti, mijenjati ono sto ne valja.
Recenica moje mame , glavo se kroz ne moze, nista mi nije znacila, ili sam bila premlada ili nezrela da ju shvatim i prihvatim.
prihvatila bih je da sam razumijela, a to nisam.Nisam valjda zato sto su me ucili da sve mogu, pa mi je tu ego narastao do neslucenih visina.
Jer, ja sam sve mogla. Ako ne odmah, onda s vremenom.
Ali nisam naucila na vrijeme da se ipak sve ne moze.
Kroz boli, kroz gubitke , suzei tugu shvatila sam ipak da se sve ne moze
ali sam to tesko prihvatila
I sad me boli zbog gubitka, placem…i mislim da je to normalno… treba otplakati gubitak. Mislim na gubitak voljene osobe.
Jer kad nekog izgubis, ostaje praznina.
nju treba polako puniti lijepim emocijama, sjecanjem, ljubavlju.
Treba se okrenuniti drugima oko sebe, u nijma naci utjehu , oslonac i njima isto pruziti kada to trebaju. Jer covjek nije otok, treba drugog covjeka.
I bol je laksa kad ju ne nosis sam.
Sa dragom osobom prosetati, gledati zalazak sunca, ubrati cvijet, misliti lijepe misli, udomiti psa, nahraniti labudove, pozvati prijateljicu na caj, kupiti si novu krparu u kupaonicu i jos bezbroj sitnica, mali i slatkih, koje ce pomoci da se odmaknes od tuge i prihvats gubitak, jer , glavom se kroz zid ne moze.
Draga Marijana,znam i te kako sta je izgubiti nekoga kog volis. Sa 10 godina ostala sam bez svog heroja,olicenja svega najboljeg i neunistivog kako su moje djecije oci dozivljavale mog tatu.
Kada neko zdrav,prav i pun zivota ode,zivot mu oduzme neko drugi,to je jako tesko za podnjeti. Bila sam jako vezana za tatu i tesko sam podnjela njegovu smrt. Cak i godine su trebale da bih ja koliko toliko dosla sebi.
Sta god da sam radila,nedostajao mi je moj tata. Koliko sam samo puta zeljela da cujem njegovo misljenje vezano za neke dogadjaje…
Dosta puta sam ga sanjala,i volim kad ga sanjam,vjerujem da mi dodje u san. Dan poslije tih snova,ja se osjecam kao da sam provela neko vrijeme sa njim. Sad jos malo 18 god.kako je ubijen,vrijeme ucini svoje i bas kao sto kazes,voljeni ne umiru,dok zive oni koji ih vole.
Takodje,dosta lijepo o tome govori Lujza Hej u svojoj knjizi “Moć je u vama”,koju vjerujem da si pročitala.
Veliki pozdrav i hvala na ovako divnom tekstu.
Draga Marijana,
U svaki tvoj redak i reč,utkano je toliko topline i saosećanja…Drago mi je da postoje takvi ljudi poput tebe,koji će uvek biti tu za druge da podignu svest o postojanju i daju elan za budućnost…
Kad je reč o gubitku dragih i voljenih,tu svako zastane i ostane bez teksta…Neke stvari se nemogu predvideti niti preduprediti…Sve je to kako treba biti i moramo se povinuti svemu,pa i gubitku svojih najbližih…Moramo nastaviti bez njih živeti noseći ih u svom srcu u svojoj duši,znajući da su poput andjela uvek uz nas….Bdiju i paze na nas…
I sama se trenutno još uvek borim sa opakom bolešću…A ona kako neke ume da salomi i utre…mene je podigla i uzdigla još jače i više…Evo me radim,vratila sam se u civilizaciju i socijalizaciju 🙂 Dobro mi ide…U slobodno vreme se bavim pametnim i kreativnim stvarima i igrom sa svojim dvogodišnjim unukom…I želi da ga naučim još mnogo toga…kao što su i mene učili moji pokojni najmiliji…Neka me pamti po vedrini i riznici znanja…Tu sam,postojim i trajem…ne osipam se već nadogradjujem sve što se graditi da 😉
Veliki pozdrav za tebe draga i sve ostale koji prate tebe :*
Draga Marijana,drage sve ostale.
Ne znam da li itko postoji koji nije izgubio nekog dragog.
Kao jako mlada,od 20 godina izgubila sam roditelje u 4 mjeseca razlike.Imali su samo 48 godina.
Ostala sam sasvim sama.Teško je bilo,ali uz pomoć svojih prijatelja,uspjela sam ići dalje.Na žalost,nitko mi nije znao uputiti ove riječi koje sad čitam.I sve sam sakrila u sebi,bol,patnju,čak nisam ni pokazivala sve to.Onda,kasnije tokom svih ovih godina,sve sam više doživljavala veliki gubitak i teško se suočavala.Jer,kad nešto ne otpustiš,kad je to u tebi dugo,dugo,ne možeš se riješiti.I,tokom godina,sve su mi više nedostajali.U sitnicama i krupnim stvarima sam trebala njih kraj sebe.Sada,već majka odraslog djeteta,shvaćam da sam trebala uzeti vremena za oprostiti se s njima,izraziti sve ovo što pišeš,a ne,jednostavno,nastaviti dalje.Hvala ti na ovome,puno,puno hvala.Nikad nije kasno za ispraviti svoje greške i svoja razmišljanja.Veeeliki pozdrav.
Draga Marijana,ja sam isto to prezivela kad je moja majka napustila ovaj svet.Zapala sam u takvu tugu,da sam dosla dotle da nisam htela da zivim.Ali Bogu hvala desilo se moje budjenje i shvatila da bi ona bila najradosnija da zivim i da sledim svoj cilj,svoju misiju za kojju me ona donela na ovaj svet.Moja mama je moj andjeo i uvek na dan njene smrti meni se desi nesto lepo.Bogu hvala sto sam njeno dete,hvala joj sto me je donela na svet i sto sam puno naucila od nje.Znam da je njena dusa u miru i da je na najlepsem mestu sa andjelima i serufimimia
Draga Marijana,
ovaj tvoj tekst je došao, nekim čudom ili sudbinom, u pravo vrijeme, čak u pravi dan jer točno na današnji dan prije 9 mjeseci izgubila sam majku. Iznenada, sat vremena nakon što smo se čule, umjesto da me u bolnici dočeka vesela što ide doma, dočekao me doktor s viješću da je preminula. Moja mama. Umrla. Nemoguće. Nema tog infarkta koji bi mogao nju srušiti. Najvećeg borca kojeg sam ikada upoznala, valjala je brda i planine, borila se cijelog života, pružila mi sve što je mogla i voljela me najviše na svijetu. Fali mi što se nismo pozdravile, što je nisam zagrlila za kraj, što je umrla sama, a ne u mojim rukama i što je ostalo toliko toga neizrečenoga. Još uvijek suze poteku same kad je spomenem, još uvijek pomislim da ću je ugledati, još uvijek mi tako neizrecivo nedostaje da me pogladi po licu kako je znala i da se smjestim u njezinu zagrljaju kao kad sam bila mala kad je bila moja stijena koja me štitila od svega… Moje stijene više nema, ali znam da je duhom još uvijek sa mnom, da će me uvijek voljeti i paziti na mene odozgo. Danas sam dobila lijepu vijest, znam da bi bila presretna zbog mene, i fali mi što to ne mogu s njom podijeliti. Ali znam da me ponosno gleda s neba i smješka se, a ja ću napraviti sve da se borim i dalje kako se borila i ona jer ipak sam ja kći svoje majke. I jedva čekam dan kad će ova tuga nestati i kad ću moći pričati o njoj s ponosom i smješkom, bez suza.
Draga Marijana,u pravom trenutku sam dobila ovaj tvoj mail. Moj pokojni suprug je drago bice koje vec 10 godina nije sa nama. Zahvalna sam mu sto mi je ulepsao 11 godina zajednickog zivota i sto sam bas ja imala tu cast biti njegova supruga. Zahvaljujuci tvom tekstu,menjam nacin razmisljanja o njegovom odlasku.Tugovala sam dugo…
Sada znam da su oduvek njegove zelje vezane za moju srecu i srecu nase dece i nas napredak u zivotu. Mi ga volimo i dalje. Neka pociva u miru. Amin
Mir,ljubav i svako dobro .
Draga Marijana,
Nevjerovatno je to kako se “koincidencije” desavaju. Tvoj tekst je dosao kad treba, puno ti hvala.
Upravo danas je godisnjica, tj. tacno 4 godine od smrti naseg bliskog clana porodice. Svi pamtimo one lijepe trenutke koje smo zajedno prozivjeli…njegove sale, komentare, nasa putovanja. Ono sto je bilo tesko, jednostavno smo prihvatili kao nesto neizbjezno.
Uvjek ce zivjeti u nasim srcima. On je bio dio nas, kako poznati roman kaze:
“Za kim zvono zvoni-Ono zvoni za tebe”.
Neka pociva u miru.
Naravno da smo svi izgubili neku dragu osobu,nema čovjeka koji nije.
Ja sam ostala bez oca kada sam imala 17 godina,sada imam 35,i bol je i dalje ista,vremenom se nije smanjila.
Duho vremena sam mogla da mu čujem glas,da prepoznam u nekome sličnost,polako je to izbledjelo,ali ipak ostaju sjećanja na njegov lik i pojavu.
U međuvremenu su se desile još neke smrti bliskih osoba,tetak,baba,deda,….ali ništa se ne može uporediti sa bolom zbog smrti roditelja ili rođenih brata i sestre.
Najteže mi je što moj otac nije bio tu kada sam završavala srednju školu,pa fakultet,i što nikada neće upoznati svoju unučad,ako ih naravno bude.
Zauvijek će živjeti u mom srcu,i vjerujem da me posmatra i želi mi dobro i sreću.
Ipak na kraju moramo znati da je to životni ciklus,rađanje i umiranje.
28.7.2017 bice tacno mojoj mami godina dana kako je umrla od raka, mnogo mi nedostsje 🙁 price osmjeh sve sa njom mi nedostaje i nemogu da je pustim mnogo sam tuzna, imam dvoje djece 5 godina i 19 mjeseci zivim za njih ali nekad bi se najradje uvukla u mišiju rupu da nikog nevidim i nikog necujem jer sam mnogo tuzna….
Marijana draga hvala ti na ovoj svojoj živitnoj priči.
Došla je u pravi trenutak i nadam odnosno vjerijem da ce mi pomoći.Moja draga prijateljica bori se za život s opakom bolešću.Nažalist u zadnjih mjesec dana izgledi da će dobiti bitku su sve manji.Teško mi je zbog nje jer trpi bolove.Teško mi je pomisliti na najgore….Uvijek onaj mali tračak nade nas drži…
Dok sam čitala tvoju priču mislila sam nju i zahvalnosti što mi je Bog dao imati je za prijateljicu i realno prihvatiti sve sastavnice života
Hvala ti!
Draga Viki, žao mi je što to čujem. Koliko god je moguće, budi sa svojom prijateljicom i provodite vrijeme u smijehu i radosti. Kada je fokus na ljepotu življenja i radost, onda i bol postaje snošljivija. Veliki pozdrav 🙂
Draga Marijana!
Hvala Ti na još jednoj životnoj priči baš u vrijeme kada je stigao ovaj tvoj e-mail bila je godišnjica od smrti mojih roditelja koji su umrli u vrlo kratkom vremenu sa 60 godina i jedno i drugo u razmaku od 6 mjeseci tako kada se sjetim toga događaja obuzme me velika tuga i puno mi nedostaju jedan dio mene otišao je sa njima…..pomažu mi tvoji tekstovi oni me oporavljaju i zbog njih mogu nastaviti dalje sa životom jer mi unose nadu u bolje sutra bez obzira na sve moje životne probleme i nedaće.
Draga Drago, primi moju sućut. Zahvalna sam što Ti moji tekstovi pomažu, što te oporavljaju i daju snagu. Hvala što si ovdje.
Draga Marijana,
Hvala ti na svim tvojim pričama, savjetima i Životnim iskustvima.
Ova priča me je podsjetila na proživljeni gubitak voljene osobe, mog brata. Imao je svega 18 godina,i iako je od tada prošlo 26 godina, od njegovog odlaska., bol je i dalje tu, nema dana da ne pomislim na njega. Kad netko kaže da vrijeme liječi rane,ja se ne bih složila. Nema tog vremena da izliječi ni jednu ranu..nego se čovjek samo nauči živjeti s tom boli, gubitkom.Ja živim u uvjerenju da nas on čuva sa neba.
Draga Kato, primi moju sućut. Vjerujem da svako od nas ima svog anđela čuvara, a to je upravo voljena osoba koja nas štiti od gore.
Licno nemam nikoga meni tako dragog, koga vise nema tu. Ali znam jednu osobu (moja sestra) koja pati zbog tri osobe, koje vise nisu sa nama. Rado cu podeliti ovaj link sa njom. Licno mislim da sam prema smrti malo otvorenija i vidim to kao proces zivota. Zapravo, svidja mi se mnogo meksicka kultura i narocito njihov dan mrtvih. Mislim da bismo od njih trebali nauciti i ispratiti nase voljene na vecni put uz pesmu, ne uz vrisak i plac. Kada umrem, želim da me isprate pesmom. Možda zvuči blesavo, al’ takav je moj stav. To što kažeš.. da na dragim nam ljudima u našem životu treba zahvaliti, to je lepo rečeno i slažem se. Drago mi je zbog svih osoba koje se izbore s’takvom boli. <3
Draga Vanessa, slažem se s tobom. I sama bih voljela da me se isprati na meksički način – uz pjesmu i slavljenje života koji je postojao. Nadam se da će tvojoj sestri tekst biti od koristi. Hvala Ti 🙂
Draga Marijana,
hvala od srca! Ja sam imala 12 godina kada sam ostala bez oca. Kasnije, tijekom studija sam izgubila i stariju sestru. To su ogromne boli. I ne samo da boli, nego ostaje i ogromna praznina. Godinama sam se mučila i pokušavala shvatiti i savladati ljutnju koju bih osjećala, ali ovo što si Ti napisala je toliko jednostavno, a čudesno. Upravo ono što mi je oduvijek trebalo, a nisam to shvaćala. Hvala!
Draga Suzana, kao djevojčica si doživjela veliku bol, žao mi je zbog toga. Sve što nam se dogodilo oblikuje nas. Jako mi je drago da si u tekstu otkrila puzzle koje su nedostajale 🙂
Ja sam isto tako naglo izgubila tetu koja mi je bila kao majka. Umrla je s 46 godina. Ostala je samo praznina. 17g. je vec nema.
Život je nekom jako kratak!
Život zaista brzo prolazi i nažalost mnogi umru premladi.
U zivotu postoje momenti od kojih se ne jeci ,ne jauce ,od njih boli,strahovito boli.
Taj momenat u mom zivotu zauzeo je mjesto u mom srcu prije 10 godina, kada sam ostala bez moje najvece zivotne podrske,bez mog voljenog oca.
Ostalo je mnogo stvari koje smo zajedno planirali a nismo zavrsili…
Bol i praznina su i dalje prisutni u mom srcu ,ali u drugacijem obliku . Neke stvari sam sama zavrsila koje smo planirali ,a neke necemo …Ali znam da tata nece biti ljut ,znam da me bodri …da me voli.
Tata volim te…
Marijana hvala ti,nisam nikada prije ovo napisala.
Draga Selma, koliko emocija u tvom komentaru…tata te voli i čuva od gore. Hvala što si ovdje.
Draga Marijana,izgubila sam svog druga,oca svoje djece prije pola godine.Hrabro se nosio sa teskom bolescu i on i mi njegova porodica smo vjerovali da ce pobjediti.Nazalost u 48-oj godini njegovo srce je prestalo kucati.Mislim da sam tad bila u soku samo sam pazila na djecu i njegovu familiju(sestre).Mislila sam da im je svima teze nego meni.Prolazilo je vrijeme,dani,a meni je svaki dan sve losije.Zatvorila sam se u kucu ,idem samo na posao i do prodavnice jer moram.Pokusavam da izadem iz zacaranog kruga ,pratim tvoj rad,slusam druge motivacijske govornike,meditiram.Ali je tesko draga Marijana.Stalno mi nedostaje,cekam ga da mi dode,njegove stvari cuvam i dalje.Pokusavam da se trgnem ,ali jos nemogu,praznina koju osjecam je velika.Bez njega vise nista nije isto.
Draga Marijana predivan tekst,tako emotivan i veoma poucan.Kao i uvek do sada svaki tvoj tekst me nesto nauci i olaksa zivotnu situaciju.I lakse se nositi sa gubitkom voljene osobe uz pomisao da tako je nasi voljeni koji nisu vise sa nama nebi voleli da smo tuzni,JER ONI SU TU NEGDE KAO ANDJELI CUVARI I BRINU O NAMA. HVALA MARIJANA RADUJEM SE SLEDECEM TEKSTU SRDACAN POZDRAV!
Draga Vido, drago mi je da Ti je tekst pomogao i olakšao životnu situaciju. Naši voljeni nas čuvaju, a jednog dana kada se susretnemo “gore” s njima, tada ćemo se vječno družiti. Hvala Ti 🙂
Izgubila sam majku kada sam imala 14 godina, sada imam 29.. Godinama sam patila za njom, sve dok nisam shvatila da je ona tu, da je njena dusa uvek sa mnom i da me cuva.. Naletivsi na video Ane Bucevic u kojem govori da ukoliko trazimo dokaze da su tu oni koji su otisli, dobicemo ih, i sama sam pozelela dokaz i verovali ili ne, dobila sam ga.. Dobila sam dokaz da je mama tu i od tada ni trenutka nisam posumnjala u to.. Verujte mi ljudi, vasi roditelji su i dalje sa vama, cak iako ih fizicki ne mozete videti, njihove duse su tu, u to ne sumnjajte.
Draga Amanda, primi moju sućut. Duša je vječna, stoga su naši voljeni uvijek s nama.
Draga Marijano,
primite moju sućut za Vašu tetu Katu.
09.11.prošle godine i ja gubim dragu osobu moju rodicu Katu(50) koja je na brutalan način otišla, ostavivši iza sebe kćerku-tinejdžerku .Njezinim odlaskom se pojavila neopisiva tuga…prestrašno Prihvatiti…nije išlo…a onda eto vrijeme, obaveze i sl.odnesu tu tugu…otupljenost.
Pročitah, neki dan od Dr.V.Frankla, kako je on pomagao svojim prijateljima ne samo pacijentima, kako preboljeti gubitak voljene i drage osobe, za to nema odgovor. No, kaže da kad se tako nešto dogodi, da zamislimo, koliko bi npr. moja rodica Kata, patila i suze lijevala zamenom da se meni to desilo…zapravo, ona je POŠTEĐENA boli i patnje a ja nisam…ja prolazim tugu i svi mi koji ovdje kratko ostajemo iza naših voljenih…jer nam je gore svima prva postaja nakon ove zemaljske. Trebalo bi nas sve Educirati kako Vi s Vašim tekstom tako i svi drugi da budemo u znanju, a ne da se pada u neke Kome, koje samo dalje mogu razarati naše živote…
Prihvatiti.
Zahvaliti.
Učiti kako u tim trenutcima ostati Normalan.
Hvala na svemu!
Grlim Vas sve!
Draga Marija, jako mi je žao zbog tvoje rodice Kate, bila je mlada, jer u pedesetim godinama čovjek ponekad najviše stvara. Istina, kada živimo u znanju, tada ne padamo u komu i ne razaramo svoje i tuđe živote. Hvala na komentaru, veliki zagrljaj 🙂
Hvala Marijana!
I drugi put draga Milka 🙂
Prije 4 godine spremala sam se za vjencanje dragim prijateljima trebala sam biti kuma ali Bog je imao druge planove. Mladozenja je otisao na drugi svijet, u pocetku sam bila jako slomljena ali onda sam ga pocela sanjati u snu mi je govorio da je dobro da se ne brinem, da cuvam sebe i njegovu zarucnicu. Nakon nekoliko snova postala sam potpuno svjesna da je njegova dusa odabrala tako i da je jos bolje i jos sretniji nego sto je bio ovdje.
Draga Belma, zaista zanimljiva životna priča. Čula sam da se takve stvari događaju, da sama duša odabere osobu kojoj će doći u san i podijeliti s njom svoju priču.
Hvala ti Marijana sto si pisala na ovu temu.
Jučer sam pisala i na pitanje koji su najveći strahovi upravo je bio taj.
I da zaista je tako .
Prihvatanjem da neko odlazi naša dusa je mirnija.
Bez obzira na bol u srcu.
Ostaju lijepe uspomene i sjećanja na tu osobu.
Marijana sve si divno rekla.
Šaljem ti poljupce ❤️
Draga Marijana, upravo je gubitak mog brata vreme koje me odvojilo od tvojih tekstova. Sada ovo citam i ponovo mi se srce steze. Mnogo je tesko biti u bolu i koracati kroz zivot. Nisu svi spremni da te istolerisu, pa te nekad zaboli i preterana briga, a i indiferentnost.Znam da ce ovo ostaviti na mene velikog traga, i znam da to moj brat ni u kom slucaju ne bi voleo, ali to je jace od mene. Svi smo bili jako vezani, pa njegova prerana smrt, jos je strasnjija kada vidim majku koja tuguje, zivi a odzivela… Nista nije kao sto je bilo, niti ima smisla. Moj zivot je stao a da za sebe nisam obezbedila ni decu, ni srodnu dusu, jednostavno, podredila sam sve njima i tako, ode prvo ota, pa ne dugo za njim i brat, koji nam je bio svima oslonac i primer dobrote, lepote, uvazavanja…
Draga Radmila, primi moju sućut.
Doživjela sam takve stvari više puta i još mnogo teških stvari mi se izdešavalo u jednom kratkom vremenskom periodu. Imam samo 21godinu, a u duši se osjećam tako staro. Prosto te život tako napravi, ne smatram da je to loše, to je dobro, jer sam ojačala i naučila dosta stvari, a tek ću još više kroz život učiti. Takođe smatram da treba živjeti u sadašnjem trenutku, ali isto tako i da sve što se događa, događa se s razlogom da bismo postali jači i da bismo naučili nešto iz svega toga. Da nije loših stvari ne bi postojale ni one dobre ☯
Samo trbamo biti zahvalni na onome što imamo SADA i živjeti upravo SADA, jer ono što smo sad stvara ono što ćemo biti. Da je trebalo gledati iza sebe oči bi nam bile na potiljku 🙂
Kad se nešto desi, samo trebate upamtiti da se već desilo i da ne možemo vratiti taj trenutak, jer je već u prošlosti, treba sam gledati ispred sebe ❤
Tužna priča.. Čudno je kako mi nastavljamo živit dok drugi naši bližnji odlaze.. Nekad mislim da to nije noramalno.. Misliti mogla sam ovo mogla sam ono drukčije.. Treba moći živiti s time, ali život je takav
Draga Marijana !
Ova tema gubitka ,dragih nam roditelja je toliko teska i taj gubitak je posebno bolan.Prije 15 godina je umro moj dobri i plemeniti otac,to zadnje ljeto,kada smo bili zajedno,puno smo pricali,i kao da je htio nekome povjeriti,sve svoje tajne i savjete…Bila sam istinski zbunjena,zasto bas meni povjerava te stvari i zivotnu pricu,kada ja imam stariju sestru i brata.U prvom momentu ,bila sam vrlo iznenadjena,ali sam u dubini duse predosjecala da su to njegove zadnje zelje i da ga moram pazljivo slusati.Poslije 2 mjeseca moj otac je umro,mi ,ja i moja obitelj smo tada zivjeli daleko u Brazilu te nismo mogli doci na sahranu.Bilo je to jako bolno i iako smo predosjecali da se na neki nacin zauvijek oprostio od nas,bilo je jako bolno…Iza njegovog odlaska,brzo umire i odlazi ,moja draga majka,koja je od tuge otisla za njim moja draga majka mi je takodjer rekla neke stvari i molila me da mom bratu i sestri pomognem ,koda je znala da im trebam i moram oprostiti…Tolika bol je bila u mom srce da sam mislila da je prepuklo.u par mjeseci izgubiti,dvoje dragih ljudi,bilo je previse za mene i nas…Moji roditelji su nas uvijek blagoslivljali i govorili “kud god krocili po svijetu SVE VAM BILO BLAGOSLOVLJENO I SVE VAM CVJETALO…posebno su volili -naseg sina Vedrana, i moga supruga Zvonka otac ga je zvao sinom i uvijek je to znao reci pred svima.Moji dragi roditelji su nam bili velika podrska i nada…Kada smo dosli na prvi godisnji odmor,za par mjeseci,nisam mogla prihvatiti da ih nema ,trazila sam ih po sobama i u podsvjesti pocela prihvacati stvarnost da su stvarno otisli…Kada smo dosli na groblje,i kada sam procitala njihova imena da ondje pocivaju u miru,postalo mi je jasno ,da su gore negdje sa ANDJELIMA…Puno sam patila bili smo jedna slozna i postovana obitelj,ponos i primjer mnogima,ali poslije njihove smrti ,moja sestra i brat su se toliko promjenili,da su me jos oni dodatno povrijedili,oduzimajuci dio nasljedstva,koje je pripadalo meni i mojoj obitelji po oporuci i zelji nasih roditelja…Nepravda ili tuga,ne zaboravljaju se lako ,ali znajuci da nas oni ODOZGO BLAGOSLIVJAJU I SALJU NJIHOV BLAGOSLOV ,VELIKO JE ZA MENE I MOJU OBITELJ…ZIVOT JE JEDAN I VELICINA ZIVOTA I JEST DA MOZEMO VOLJETI I OPROSTITI…
Draga Marijana,HVALA ZA SVE PUNO TOGA JE SADA LAKSE NA MOJOJ DUSI…Zahvlna Divina.
Draga Marijana, ja sam juče izgubila svog očuha koji me je gotovo odgojio. Od trenutka saznanja da je bolestan i njegovog odlaska je prošlo svega tri meseca.Prebrzo se sve desilo.Bol, tuga, suze ga ne mogu vratiti.Uvek će biti tu ali previše boli..
Hvala ti na tekstu i nadam se da će uspeti bar malo da mi ublaži bol i tugu..
Srdačan pozdrav draga
Draga Marijana vidim da vjeruješ u Boga da postoji ali nisi imala vremena upoznati Boga. Bog nam je dao jedan poklon da ga upoznamo i da saznamo odgovor na naša pitanja koja nas muče a to je Biblija ili Božija Riječ. Ona daje odgovor zašto ljudi umiru, hočemo li ponovno vidjeti naše drage umrle? Volila bi da dobijete prave odgovore iz Biblije koja vam može spasiti život. Otvorite link na internetu tako da ukucate JW.ORG i pronađite pod izdanja Brošuru sa temom Kad umre netko koga smo voljeli? Ta brošura je pomogla mnogima koji su izgubili dragu voljenu osobu. Brošura im je dala utjehu, snagu, vjeru i nadu. Isto tako preko te stranice možete preuzeti Bibliju i čitati je svaki dan i tako upoznati Boga i približiti mu se. Puno hvala i želim vam uspjeha u životu.
Draga Marijana,
prošlo je deset mjeseci, tri dana, sedam sati i četrdeset minuta od kada Nje više nema. Boli, strašno boli praznina, tišine … U našoj djeci tražim i vidim Njeno živo postojanje. U ovom vrijeme pustoši tri puta me posjetila u snu i dva puta zazvala imenom. Zahvalan sam za svaki naš trenutak koji traje skoro četrdeset godina. U vrtlogu misli sebično čeznem za Njezinim povratkom iako znam da je sada na ljepšem mjestu.
Hvala Vam na mislima Snage
Draga Marijana,
koliko samo divne energije prenonis i kad citam ili slusam tvoje savete osetim mir.
Imam 31 i sa 17 godina izgubila sam rodjenu sestru u saobracajnoj nesreci.Secam se kao da je juce bilo kada su nam javili.Imala je 24 godine,vedra,pozitivna.Posle par godina izgubila sam tatu.Rak kostane srzi.Borio se 4 god,naporno radio,i uvek pozitivan.Nakon godinu dana rodjenog strica,a pre toga ujaka.
Prosla sam kroz depresiju,aneksioznost,sve sama.
Verom,nadom,sa strpljenjem uspela da se uzdignem.
Danas osecam da nisam sama,da je sve u zivotu energija i da njihove duse su tu.
Zivot je cudo,ne znamo sta nas ceka sutra.
Samo osmeh,ljubav ,postovanje,zahvalnost.
Hvala milo devojče.
potpuno si u pravu.Ja sam izgubila mog voljenog posle 37 godina braka sad 13 februara je bilo 3 godine. Bila sam u pocetku depresivna, nisam znala sta da radim, htela sam zatvoriti rasadnik, stigla sam kod psihijatra bila pod lekovima i htela sam umreti, jer nisam imala unutrasnji mir.Igrom slucaja otvorim tvoju fejs stranicu i pocnem da te pratim.Veruj mi da si mi bas TI pomogla i podigla.Netrebaju mi vise lekovi ja uspesno radim,uzivam u mojoj deci i unucadima i nasla sam neki mir,(ne u potpunosti) jos radim na sebi, polozila sam u 58godini za kola. U srcu cuvam mog voljenog, a imam i dobrog prijatelja hvala ti od srca sto pomazes ne samo meni nego svima.zao mi je sto nisam mogla da se ukljucim na 21 dan meditacije
Koliko isprepletenih sudbina i tuga, a na kraju svi tražimo jedno a to je kako da živimo sa tim bolom! Ja sam svoj oslonac, svog najvećeg druga, prijatelja , svog TATU izgubila 15 dana posle porodjaja! Nažalost nike upoznao svoju unuku! Boli bas i sestra, mama i ja pokušavamo ali još uvek ne uspevamo da živimo sa tim bolom sto ga više nema! Proslo je tri godine i svaki čas čekam da dođje i kaže , kako si pile tatino! Život od kada ga nema mi nike dobro osmehe već samo suze! Mnogi su se opustili jer znaju da nemamo više zaštitu i počeli da gaze, vređaju i iskorišćavaju! A ja kad god mi je teško pogledam gore i kažem mu TATA pomozi mi! I za sad sam ko Feniks a dokle videću! Znam samo da moj čuvar i andjeo je moj TATA i da mi niko ništa ne može! Jer kako me je ovde čuvao i štitio sad isto to radi odozgo!
Ja vidim da se život poigrao i doneo bol. Pre tri meseca je preminuo moj taćo, moj uzor moje sve. Ja sam tada bila 6.mesec trudnoće a sada sam 9.Treba da rodim drugo dete a tolika bol mi je u srcu, mnogo sam tužna umesto da se radujem meni je samo tuga u srcu. Nemam snagu i plašim se da nikad više neću imati osmeh na licu.
Pre 37 dana sam izgubila voljenu osobu. Bili smo zajedno 24 godine. Ne znam kako ću i da li ću moći da preživim. Život mi se srušio. Ljudi oko mene kažu izdrži, bori se, biće lakše, biće bolje. A ja više ne mogu.
Tesko je kada neko ode na onaj svet sa kim si jako vezan,ja nemam roditelje otisli su,decu nisam mogla imati a sada sam sa svojim muzem i moram otici pre njega,on je stariji od mene,jaci je bolje ce on to prihvatiti,ja ne mogu biti sama a niko od rodbine me nece mada bi ja u cosku nekom spavala ako smetam,moram otici a ne ide mi se,ne znam ni kako na koji nacin da odem ali moram,evo i sada mi suze idu niz lice.
Moj bi otac bi govorio ,,Sve sto te snadje mora da se izdrzi,, Ili padni pa ostani dole ili se digni i nastavi dalje. Ja sam ostala bez deteta i supruga. Mnogo je bilo tesko prihvatiti..Jer znate kako kazu stari Vremenom ce biti lakse..Ja kazem vremenom sam samo prihcatila cinjenicu daih nema ..sazivela se sa bolom i nastavila dalje…Naidju krize..momenti secanja sli opet udahni duboko .Idemo dalje Evice.Kazem sebi. Prezivi se jer nemoze se drugacije,,gore visoko..dole tvrdo.” Najvaznije je prihvatiti istinu..i ziveti sa njom. Pustim suzu ..lakse je ode neka bol tako. Ziva sam. Idemo dalje..
Pre trideset godina izgubila sam sincica, imao je 3,5 godina. Neopisiva bol.Ali zajedno sa suprugom bili smo jedno i nastavili ziveti i biti pozitivni. Nakon toga izgubila sam oca, pa majku i pre skoro tri godina voljenog muza. Kako covek sve to izdrzi, neznam, ali uvek prihvacanjem i ljubavlju jednostavno prezivish sve .Hvala ti Draga moja Marijana, toliko si mlada, a pametna i pozitivna.Ti si uzor kako se covek treba nositi sa zivotom.
….u kolovozu 2013.preko noći sam ostala bez voljenog čovjeka.Mislila sam da neću preźivjeti.Javio mi se u snu i rekao:”Tu sam, nisam umro, nisa te ostavio samo što me ti ne vidiš”. Znam da je tako.Mirna sam i sretna da je bio moja ljubav.
Draga Marijana,ovih dana navršilo se 24 godine od odlaska moje tete Kate,koja mi je u životu bila više od majke koju ne pamtim Otišla je Nebeskom ocu sa 18 god.Hvala Ti što si ovih dana svoju priču podjelila sa nama Podjeljena bol dvostruko je manja Hvla Ti od srca na predvnim savjetima koje nam udjeljuješ
Lijepo je sve napisano
Sve djeluje tako lako,ja sam izgubila babu prije 3 mjeseca i 7 dana I jako mi je tesko neznam kako dalje bez nje sa njom mi je sve bilo lako sve sam mogla sve mi je polazilo za rukom a sad nista tuzna depresivna sama sve me podseca na nju.. kako covjek posle 11 godina zivota sa babom koju volim vise od svega da pocne sve iz pocetka. Sve navike promjeniti,sve smo radila zajedno isto razmisljale,sve me je savjetovala! Osjecam se krivom jer je nisam spasila
Ona je bila Moje najvece blago! Nisam je znala cuvati
Zato je bog kaznio!
Iskazati poštovanje prema voljenoj Babi naravno ona je to zasluzila živjeti svoj život tesko …
Pozdrav.prije 6mj izgubila sam muza ( rak jetre) a moja djeca tatu.zivot mi se srušio u trenu.ostala sam sama s troje djece,9,12 i 14god….teško je….mjeseci,dani idu al ja još nisam svjesna da ga nema.posto je bio na terenu jako malo kod kuće omogućio nam sve i meni i djeci.bio je zaista divan muz i tata…prerano nas je napustio u najljepšim godinama 41 ,_oj…..